Doderović: Izvozimo pamet i mladost, a uvozimo hranu i radnike

Crna Gora se nalazi u dubokoj demografskoj krizi i pred najvećom opasnošću koja direktno ugrožava sam biološki opstanak društva, poručio je istaknuti demograf dr Miroslav Doderović, profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Gostujući u emisiji „Otvoreno“ na TV Budva, Doderović je iznio alarmantne podatke prema kojima višedecenijska stagnacija, masovni odliv mozgova i drastičan pad nataliteta vode ka potpunom pražnjenju velikog dijela državne teritorije, dok adekvatni i osmišljeni odgovori nadležnih institucija i dalje u potpunosti izostaju.

Profesor Doderović je podsjetio da na ovaj problem upozorava već godinama, povlačeći istorijsku paralelu sa nekim od najmračnijih perioda čovječanstva kako bi slikovito objasnio težinu situacije u kojoj se država nalazi.

„Taj fenomen bijele kuge ustvari je fenomen koji se provlači još iz srednjeg vijeka. Mi smo imali taj fenomen crne kuge koja je bila smrtonosna za društvo u onom trenutku. Kasnije se pojavila i ta sintagma bijela kuga, da imamo jednu kombinaciju pada nataliteta sa depopulacijom i iseljavanjem. Javlja se jedan fenomen koji je razarajući za društvo i prosto društva koja su u tranziciji, kao što smo mi, moraju razmišljati kako da se odbrane, da spriječe iseljavanje mladih ljudi i potpuno opražnjenje dijelova svoje teritorije. Tako da je taj fenomen ustvari jedna najveća opasnost koja se nadvila nad crnogorskim društvom i to je ta opasnost koja ugrožava samu egzistenciju i opstanak“, istakao je Doderović.

Tri decenije stagnacije i paradoks tržišta rada

Analizirajući statističke podatke u posljednjih dvadeset do trideset godina, ugledni demograf napominje da se Crna Gora u kvantitativnom smislu nije pomjerila s mjesta, ali da je unutrašnja struktura stanovništva dramatično pogoršana. Pokazatelji popisa jasno govore o gubitku najvrednijeg resursa – ljudskog potencijala.

„Kad govorimo o crnogorskom društvu, primjećuje se da posljednjih 20 godina ono u demografskom smislu stagnira. A ovi koji prate popise po godinama od 1991. pa povežu sa zadnjim popisom, vidjeće da se crnogorsko društvo konstantno vrti oko toga broja iz 1991. godine. Ono što se u međuvremenu dogodilo jeste da smo imali jedan veliki kontingent iseljavanja koji se javio ustvari sa početkom krize u bivšoj Jugoslaviji. Taj kontingent iseljavanja se ne prekida. Spominje se često brojka od nekih 150.000 ljudi koji su se iselili, a ono što je isto tako indikativno je da smo kao društvo ozbiljno ostarili“, objašnjava profesor.

Doderović upozorava da su u procesima emigracije direktno pogođeni stubovi budućnosti države, što za sobom povlači dugoročne ekonomske deformacije.

„Danas je neka prosječna starost u Crnoj Gori oko 39 godina. Mi smo se opasno približili i došli na samu granicu starog društva, odnosno društva koje stagnira. Sve veći broj je starijih osoba. Natalitet, odnosno prirodni priraštaj, sve je manji, a fertilitet drastično opada. Mi danas imamo stopu od oko 1,7 po ženi u reproduktivnom periodu, a potrebno je 2,1 da bi uopšte bila pozitivna reprodukcija, odnosno nula i više. Tako da smo mi u jednoj dubokoj demografskoj krizi koja traje već nekih 30-ak godina. Nije se to na vrijeme suzbijalo, nijesu se na vrijeme radili programi da se osnaži porodica i da se osnaži prirodni priraštaj. Došli smo u situaciju strmoglavog pada. Što je najgore, u iseljavanju su zahvaćeni oni najbolji u biološkim godinama – mladi ljudi i mladi bračni parovi. Oni su u najvećem reproduktivnom potencijalu, a nažalost, to su i oni najobrazovaniji. Tako da smo došli u situaciju da nas iseljavaju oni koji su biološki i reproduktivno u najboljim godinama i oni koji su obrazovani. Postali smo društvo koje izvozi ljude, a uvozi hranu“, naglasio je Doderović.

Milioni za uvoz i službena auta, a novca za djecu nema

Osvrćući se na ekonomske aspekte ove krize, profesor Doderović je iznio frapantne podatke o dnevnoj potrošnji na uvozne artikle, povlačeći paralelu sa maćehinskim odnosom države prema socijalnoj politici i sopstvenim građanima.

„Imamo jedan interesantan fenomen – kad se prati uvoz hrane, mi imamo stalni skok i mi otprilike na dnevnom nivou uvozimo nešto oko 3 miliona eura hrane. Kako se prati naše iseljavanje, tako se uočava da što se više ljudi iseljavalo, mi smo sve više hrane uvozili. Imamo situaciju da izvozimo ljude, a uvozimo jeftinu hranu i tako se društvo drži u jednoj situaciji čudnog balansa. Sa druge strane, otprilike 30-ak hiljada radnika uvozimo na godišnjem nivou. Dakle, društvo smo koje izvozi svoje mlade, obrazovane ljude, a uvozi radnu snagu za svoje tržište turizma, građevinarstva i poljoprivrede. Naći ćete i podatak da smo za uvoz vode dali oko 17 miliona eura! A kad treba to isto društvo da poveća dječije dodatke, odnosno kada državni organi treba da ih povećaju, novca nema. Ali za uvoz neobičnih stavki hrane, para ima. Isto tako smo društvo koje ima oko 5.200 službenih auta. Taj se broj konstantno povećava, povećava se kilometraža, povećavaju se troškovi za ta vozila, ali nemamo para za dječije dodatke, nemamo para za snaženje mladih bračnih parova, nema para za vrtiće, nema para za zdravstvene usluge. Preko SMS poruka skupljamo novac da se djeca liječe u inostranstvu. To je jedna vrlo pogubna priča, opasna za našu budućnost, koja ima humane i gotovo neobjašnjive aspekte“, oštar je profesor.

Zvanični podaci pokazuju da se državni aparat u velikoj mjeri oslanja na infuziju novca iz inostranstva, ali da se ta sredstva troše isključivo na tekuću potrošnju, bez investicione vrijednosti.

„Nama iseljeništvo šalje otprilike jednu milijardu novca na godišnjem nivou. Taj broj se povećava iz godine u godinu i ta iseljenička komponenta u našoj ekonomiji ustvari održava naše porodične bilanse, ali i bilanse lokalnih samouprava i države. Ta milijarda je zvanično registrovana preko Centralne banke, a to često možemo da pomnožimo i puta 1,5 ili 2 kroz neformalne kanale. Međutim, ono što je zabrinjavajuće je da naša emigracija nijesu značajni investitori, oni nemaju udio u nacionalnoj ekonomiji. Mi nemamo investitora od naših iseljenika koji bi uložili značajna finansijska sredstva. Naša ekonomija je u tranziciji izgubila svoju materijalnu supstancu i postala potpuno zavisna od direktnih stranih investicija, od uvoza radne snage i faktički imamo jedno ogromno fiskalno opterećenje privatnog sektora da bi se taj sistem održao u ravnoteži. Donosiocima odluka prioritet nije demografski oporavak, nego potrošački i kvazi-finansijski prioriteti. Sva naša priča o budućnosti svodi se na jedan bajkovit i preoptimizovan pristup Evropskoj uniji – po sistemu 'kad mi uđemo u EU, sve će biti bolje i riješeni svi naši problemi'“, objašnjava Doderović.

Pustošenje sjevera i demografski slom prestonice

Unutrašnja migracijska mapa Crne Gore jasno pokazuje da su decenije lošeg regionalnog planiranja podijelile državu na nekoliko prenaseljenih centara i prostrana, resursima bogata ali potpuno napuštena područja.

„Sjeverni region, koji učestvuje sa 52% u državnoj teritoriji i ima najznačajnije resurse, nakon 1991. godine pogođen je modelom radikalne centralizacije. Kao posljedicu toga imamo tranziciju u kojoj su svega 3-4 grada ispala dobitnici – Podgorica, Budva, Tivat i Bar. Ostali gradovi su klasični gubitnici. Sjever je u katastrofalnom stanju, stanovništvo se decenijama iseljava prema Zapadnoj Evropi, Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, ili prema središnjem regionu. Podgorica stalno uvećava svoje administrativne kapacitete i demografske potencijale, pa danas u njoj živi trećina stanovništva, dok na sjeveru živi manje od četvrtine. Imamo čitavu seriju opština koje su izgubile čak 70% svog potencijala, poput Durmitorskog regiona. Pljevlja su se vratila na demografsko stanje iz 1921. godine! Sa druge strane, Nikšić je izgubio preko 6.000 stanovnika između dva popisa, a intenzivno se prazni i Cetinje. Priča o Cetinju je mnogo složena i pesimistična jer se stanovništvo iseljava prema Budvi i Podgoricu. To je jedina prestonica koja se intenzivno prazni i koja je prosto kao sama sebe prepustila tom čudnom bitisanju, dok lokalne vlasti ne preduzimaju ništa da se ti procesi zaustave ili preusmjere“, upozorava dr Doderović.

Penzioni fond kao politička enigma i iluzija socijalne lagode

Govoreći o održivosti socijalnih i penzionih sistema, Doderović navodi da se demografsko starenje direktno sudara sa ekonomskim populizmom, što stvara opasne dugoročne tenzije.

„Onoga momenta kad je neko procijenio da je najlakši način da dođe do političkog prekomponovanja to da se u Penzionom fondu uvedu određene inovacije i podigne minimalna penzija, stvoreni su neobični rezultati. Mi imamo nenormalno veliki broj penzionera, preko 133.000, i nama je potrebna sve veća svota novca za servisiranje tih obaveza. Sa druge strane, smanjuju se obaveze koje su se ranije uplaćivale prema Penzionom fondu. Starije stanovništvo je prešlo 15% i ono zahtijeva sve više zdravstvenih usluga. Preko 10.000 penzionera nema riješeno stambeno pitanje, a oko 30% djece živi u zoni siromaštva, dok se bojim da i dosta penzionera živi u toj istoj zoni. Povećanje minimalnih penzija stvorilo je iluziju o stanju neke socijalne lagode, međutim, došla je prikrivena i registrovana inflacija koja je sve te efekte povećanja poništila. Penzioneri koji svakodnevno ulaze u trgovačke lance vide da cijene divljaju. Priča o penzijama je opasna i aktuelna jer se moramo opredijeliti za model Penzionog fonda koji će biti održiv. Uz to, starija populacija je dokazano sklona konzervativnijim političkim stavovima i strankama, što političari obilato koriste“, navodi profesor.

Konkretna rješenja: Mađarski model i reforma stambene politike

Umjesto deklarativne podrške i pasivnog čekanja evropskih fondova, profesor Doderović predlaže konkretne, robusne reformske korake oslonjene na pozitivna iskustva pojedinih evropskih zemalja.

OBLAST REFORME PREDLOŽENE MJERE PREMA DR DODEROVIĆU

Populaciona politika: Primjena iskustava Poljske i Mađarske kroz ozbiljne finansijske i stimulativne mjere, niža poreska opterećenja za mlade bračne parove i snažan fokus na subvencionisanje rođenja trećeg djeteta.

Socijalno stanovanje: Formiranje modela socijalnog stanovanja kroz otkup postojećih nekretnina. Umjesto nerealnih političkih projekata (poput najavljenog Veljeg brda), država i lokalne samouprave moraju iskoristiti preko 20.000 praznih stanova koji već postoje u Podgoricu kako bi riješili problem za 24.000 građana koji nemaju stan i 21.000 mladih koji žive sa roditeljima.

Rodna ravnopravnost: Hitno rješavanje neravnopravnog položaja žena koje su dominantne u kontingentu nezaposlenih i trpe diskriminaciju u platama u privatnom sektoru. Uvažavanje rodnih razlika u 16 od 25 opština u kojima statistički dominiraju muškarci, jer se žensko stanovništvo masovno grupiše isključivo u veće urbane centre.

Obrazovni sistem: Radikalna reforma školstva kako bi obrazovanje bilo u direktnoj funkciji privrednog razvoja, a ne u funkciji iseljavanja i gomilanja kadrova na biroima rada koji ne mogu naći svoj put na tržištu.

Profesor je zaključio emisiju prilično pesimističnom, ali realnom porukom upućenom donosiocima odluka, ali i mladim ljudima sa kojima svakodnevno sarađuje u amfiteatrima.

„Politika obnove stanovništva je složena ekonomska razvojna politika koja mora imati humanu dimenziju i kompletan teritorijalni opseg. Moja ključna poruka donosiocima odluka je da moramo prepoznati ovu najrazorniju opasnost koja djeluje svakodnevno. Zagovaram da lokalne samouprave, ne čekajući složene i trome procedure na državnom nivou, iz okvira svojih budžeta (poput Podgorice koja ima preko 160 miliona eura) odmah preduzmu demografske mjere. Formalno uvođenje resora za razvoj sjevera u Vladi za sada je samo slovo na papiru – investicija nema, a turistički kapaciteti na sjeveru su potpuno destruisani, iako je nekadašnji sistem prije 1991. imao neuporedivo bolja rješenja za regionalni razvoj. Kada me pitate za mlade, mi imamo nevjerovatno talentovane generacije, ali osjećam strah jer znam da će ti najbolji otići. Teško im je i sebično reći 'nemojte ići' i tražiti od njih da budu dio društva koje stagnira i koje je zamađeno temama iz prošlosti. Prirodno je da u odlasku u inostranstvo vide jedinu šansu za ličnu afirmaciju i to je najteža scena našeg društva“, zaključio je dr Miroslav Doderović.