Dijete ne mora uvijek da bude zadovoljno vama: Zašto su granice važan dio vaspitanja

Savremeno roditeljstvo donijelo je mnogo dobrih promjena. Sa djecom se više razgovara, njihove emocije se ozbiljnije shvataju, a strah i stroga poslušnost sve rjeđe se smatraju dokazom dobrog vaspitanja.

Ipak, u želji da budu nježniji i dostupniji svojoj djeci, neki roditelji odlaze u drugu krajnost: teško podnose kada je dijete ljuto na njih.

A upravo tu počinje priča o granicama.

Dijete ne mora uvijek da bude zadovoljno odlukom roditelja. Ne mora da mu se dopadne što je vrijeme za spavanje, što ne može još sat vremena da provede uz telefon, što mora da završi obaveze ili što odgovor na neku želju jednostavno glasi: „Ne“.

Ljutnja, razočaranje i protest djeteta ne znače automatski da je roditelj pogriješio.

Roditelj nije najbolji drug

Bliskost sa djetetom izuzetno je važna, ali roditelj i prijatelj nemaju istu ulogu. Prijatelj može da podrži odluku sa kojom se ne slaže. Roditelj ponekad mora da donese odluku za koju zna da će izazvati buru u kući.

Problem nastaje kada roditelj, u strahu da ne naruši odnos sa djetetom, počne da povlači svaku granicu čim naiđe na otpor.

„Još deset minuta“ postane pola sata. Jedan izuzetak postane pravilo. Kazna se ukine poslije prvih suza. A „ne“ se, nakon dovoljno pregovaranja, pretvori u „dobro, ali samo ovaj put“.

Dijete tada vrlo brzo uči nešto što roditelj možda uopšte nije namjeravao da ga nauči: granica postoji samo dok dovoljno snažno ne pokušam da je pomjerim.

Granice nijesu suprotnost ljubavi

Postaviti granicu ne znači vikati, prijetiti ili zahtijevati slijepu poslušnost. Autoritet roditelja ne mora da počiva na strahu.

Zdrav autoritet mnogo je tiši.

To je roditelj koji može da kaže: „Razumijem da si ljut, ali odluka ostaje ista.“

U toj jednoj rečenici nalaze se i empatija i granica. Djetetu je dozvoljeno da osjeća, da se ne slaže, da bude razočarano. Ali nije mu prepuštena odgovornost da odlučuje o svemu.

Djeci je, koliko god se ponekad bunila protiv toga, potrebna izvjesnost. Potrebno im je da znaju gdje su granice i da odrasla osoba neće mijenjati pravila u zavisnosti od njihovog raspoloženja.

Roditeljska griža savjesti često pomjera granice

Današnji roditelji često imaju malo vremena, mnogo obaveza i osjećaj da djeci stalno nešto duguju. Upravo zbog toga „ne“ ponekad postaje posebno teško.

Ako nijesmo bili dovoljno kod kuće, lakše ćemo dozvoliti još vremena uz telefon. Ako dijete već ima težak dan, možda ćemo preuzeti njegovu obavezu. Ako zaplače, poželjećemo da odmah uklonimo ono što ga je rastužilo.

Ali zadatak roditelja nije da ukloni svaku neprijatnu emociju iz života djeteta.

Frustracija je dio odrastanja. Čekanje je dio odrastanja. Dosada, razočaranje, obaveze i činjenica da ne možemo uvijek dobiti ono što želimo takođe su dio života.

Dom je mjesto gdje dijete te lekcije može da nauči uz sigurnost i ljubav.

„Ne“ danas može značiti „hvala“ sjutra

Dijete koje nauči da postoje granice ne uči samo da sluša roditelja. Postepeno uči da kontroliše impulse, odloži zadovoljstvo, poštuje druge ljude i prihvati da svijet neće uvijek odgovoriti na njegove želje.

Zato dobar roditelj nije onaj na koga dijete nikada nije ljuto.

Ponekad je upravo suprotno.

Možete biti nježni i ostati dosljedni. Možete saslušati dijete i ne promijeniti odluku. Možete priznati njegove emocije, a ipak zahtijevati poštovanje pravila.

I možda je jedna od najtežih lekcija roditeljstva upravo ova: nije vaš zadatak da se dopadnete djetetu u svakom trenutku.

Vaš zadatak je da mu pomognete da jednog dana može bez vas.