Opasni trendovi sa društvenih mreža: Zašto tinejdžeri ulaze u rizične izazove i kako ih zaštititi?
Naizgled zabavni izazovi na društvenim mrežama sve češće prerastaju u ozbiljne opasnosti koje pogađaju i mlade u Crnoj Gori. Kako objašnjava psihološkinja Isidora Pavlović, ključni faktori leže u vršnjačkom pritisku, biološkoj nezrelosti mozga, ali i u kvalitetu komunikacije između roditelja i djece.
Popularni TikTok trendovi i opasne igre postali su ozbiljan izazov sa kojim se suočava i društvo u Crnoj Gori, što potvrđuju i nedavni zabrinjavajući slučajevi iz Kotora. Naizgled bezazlene igrice sa interneta mogu imati nesagledive posljedice po fizičko i psihičko zdravlje djece i tinejdžera.
U razgovoru o ovom gorućem problemu, psihološkinja Isidora Pavlović za program Radio Budve, ističe da je potreba za pripadanjem glavni pokretač ovakvog ponašanja kod mladih.
„Jedan od ključnih razloga za uključivanje upravo u ovakve izazove jeste potreba za pripadanjem, odnosno želja da budu viđeni, prihvaćeni i prepoznati u svojoj vršnjačkoj grupi. Društvene mreže to dodatno pojačavaju jer popularnost postaje mjerljiva kroz lajkove, preglede i komentare, a sa tim dolazi i ogroman broj opasnih igrica i problema“, navodi Pavlović.
Razvoj mozga i iluzija neranjivosti
Iako su tinejdžeri često svjesni da određeno ponašanje nosi rizik, regije njihovog mozga zadužene za planiranje i kontrolu impulsa još uvijek se razvijaju. Zbog toga im je teško da sagledaju dugoročne posljedice.
„Sposobnost procjene dugoročnih posljedica još uvijek sazrijeva tokom adolescencije. Mnogi od njih znaju da ponašanje nosi rizik, ali zbog uzbuđenja i pritiska vršnjaka naprosto ne mogu da razmišljaju o posljedicama. Adolescent može vjerovati da je nešto opasno, ali istovremeno i vjerovati da se baš njemu ništa neće loše dogoditi“, objašnjava Pavlović.
Generacijski jaz i uloga roditelja
Kada je riječ o prevenciji, stručnjaci naglašavaju da kontrola telefona i opcije poput parental control-a nisu dovoljne. Ključ leži u kvalitetu odnosa i otvorenoj komunikaciji između roditelja i djece.
„Zaštita djece na internetu ne počinje samom kontrolom telefona, već kvalitetom odnosa koji se gradi sa djetetom. Djeca su sve snalažljivija i pronalaze načine da sakriju svoje aktivnosti i naprave tajne grupe. Najvažnije pitanje nije samo šta naše dijete gleda na internetu, već da li će nam se obratiti kada naiđe na nešto što ga plaši, zbunjuje i dovodi u opasnost“, ističe Pavlović, dodajući da roditelji sa djecom treba da razgovaraju bez osuđivanja i kritika.
Zadatak škola: Emocionalna pismenost i podrška
Pored porodice, važnu ulogu u prevenciji imaju i obrazovne ustanove. Pavlović naglašava da puko upozoravanje na opasnost nije dovoljno, već je neophodan sistemski pristup.
„Potrebno je da se cijela škola uključi i da pedagoška strana bude osnažena kako bi se stvari prepoznale na vrijeme. Važno je razvijati emocionalnu pismenost, odnosno sposobnost da djeca prepoznaju sopstvene emocije i regulišu ponašanje u situacijama pritiska, uz stvaranje sigurne atmosfere u kojoj se različitosti prihvataju, a ponižavanje ne toleriše.“
Ozbiljne psihološke posljedice
Posljedice učešća u rizičnim izazovima rijetko ostaju samo na nivou fizičkih povreda – one često ostavljaju dubok trag na mentalno zdravlje mladih.
„Kod pojedinaca se mogu javiti intenzivan strah, anksioznost, osjećaj krivice, stida i gubitak sigurnosti, posebno ako naiđu na osudu grupe. Ako je dijete doživjelo zastrašujuće iskustvo ili povredu, govorimo o simptomima traumatskog stresa, problemima sa spavanjem i uznemirenosti. Situacija postaje još teža kada su takvi događaji snimljeni i objavljeni na društvenim mrežama, što dodatno usporava i fizički i psihološki oporavak“, zaključuje Pavlović.