Dr Rešajzen: Močvara u Buljarici vrijedi zlata, a luksuzni rizorti mještanima donose samo mrvice

Dok strani investitori netaknuti zaliv Buljarica potcjenjivački nazivaju „neiskorišćenim potencijalom" u svrhu gradnje luksuznih enklava i golf terena, pitanje budućnosti ovog prostora dobija ozbiljnu međunarodnu i političku dimenziju. U cilju zaštite ovog jedinstvenog ekosistema i potencijalnog „Natura 2000" područja, predstavnici inicijative „Naša Buljarica" održali su sastanke sa EU delegacijom u Podgorici, kao i sa njemačkim ambasadorom u Crnoj Gori. Tema razgovora bila je evropska odgovornost, očuvanje biodiverziteta i zaustavljanje štetnih, centralizovanih planova.

Tim povodom, građanska inicijativa prenosi ekskluzivni intervju sa dr Helmutom Rešajzenom (Dr. Helmut Röscheisen), međunarodnim stručnjakom za održivi regionalni razvoj i bivšim generalnim sekretarom Njemačkog prstena za zaštitu prirode (DNR). On je pozvao na hitno obustavljanje planiranih licitacija državnog zemljišta i predložio potpuni zaokret ka modelu u kojem bi profit ostajao direktno građanima, a ne stranim investitorima.

Ekosistem umjesto praznog prostora: Biološka realnost Buljarice

Odgovarajući na retoriku investitora koji Buljaricu posmatraju isključivo kao neobrađeno zemljište koje čeka da konačno bude „iskorišćeno", dr Rešajzen oštro odbacuje takav narativ i objašnjava da na tom prostoru vidi sve osim praznine.

 „Ja vidim sve osim praznine. Vidim jedan od najsloženijih ekosistema na čitavom Jadranu. Ovdje govorimo o najvećem zalivu u Crnoj Gori sa močvarnim područjem bočatne vode površine od 58 hektara. To je biološka 'mašinska soba'", naglašava dr Rešajzen.

Njemački stručnjak iznosi detaljne podatke o bogatstvu ovog područja, ističući da su u zvaničnim podacima registrovali čak 178 vrsta ptica, od kojih se 93 tamo gnijezde, uključujući i veličanstvene vrste poput bele kanje i planinskog orla. Uz to, on podsjeća da je Buljarica drevni kulturni prostor sa tragovima naseljavanja iz praistorije, rimskom Vilom Rustikom i manastirom Gradište.

„Kada investitor tamo planira golf teren, on vidi samo cijene po kvadratnom metru. Ja vidim mrežu od 36 tipova staništa i populaciju od 200 ljudi čija je ekonomska sigurnost direktno vezana za ove resurse", objašnjava Rešajzen.

 Sociološki aspekt plana: Zamka "razvoja kroz istiskivanje"

Aktuelni „Prostorni plan posebne namjene", koji Buljaricu definiše kao zonu za ekskluzivni turizam, prema mišljenju dr Rešajzena, predstavlja ozbiljnu prijetnju sa sociološkog aspekta jer stvara masivan konflikt između nacionalnih strategija i realnosti na terenu.

Dok se sa jedne strane Buljarica vodi kao spomenik prirode i potencijalno „Natura 2000" područje, sa druge strane se planira njeno žrtvovanje kako bi postala građevinska zona za komplekse vila i marine za jahte.

„Sociološki gledano, to znači da lokalna zajednica gubi kontrolu. Luksuzni kompleks ove veličine marginalizovao bi stanovnike. Oni više ne bi bili kreatori svog zavičaja, već u najboljem slučaju pomoćna radna snaga u jednoj enklavi. To nazivamo 'razvoj kroz istiskivanje'", upozorava bivši generalni sekretar DNR-a.

Ekonomska zabluda o megaprojektima i "efekat odliva" novca

Medijski narativ da veliki luksuzni hoteli donose radna mjesta i opšte blagostanje, dr Rešajzen ocjenjuje kao klasičnu ekonomsku zabludu koja se već decenijama može posmatrati na različitim obalama širom svijeta. Glavni problem leži u tome što se profiti takvih rizorta ne reinvestiraju u regiju, već se direktno odlivaju na račune međunarodnih investitora.

„Za mještane često ostaju samo poslovične mrvice sa stola. Obećana radna mjesta na kraju nastaju samo u prekarnom sektoru niskih zarada kroz sezonsku pomoćnu radnu snagu, dok se rukovodeće pozicije popunjavaju ljudima sa strane", detaljno opisuje Rešajzen.

Uz to, on upozorava i na masovni efekat „odliva" (*leakage effect*), jer takvi megahoteli sve svoje artikle, od vina, preko mesa i ribe, pa sve do povrća, nabavljaju putem globalnih logističkih lanaca u veleprodaji, umjesto da uključe lokalnu poljoprivredu ili zanatstvo na terenu.

„Paradoks je u tome što, dok se profiti na taj način privatizuju i iznose iz zemlje, opština često mora da snosi ogromne troškove za infrastrukturu, kao što su vodosnabdijevanje, strujna mreža i odvoz smeća, i to iz novca poreskih obveznika. Na kraju, lokalno stanovništvo zapravo doplaćuje, dok se njihov vjekovni životni prostor žrtvuje za projekat koji ekonomski egzistira potpuno mimo njih", jasan je njemački ekspert.

Eko-selo kao alternativa: Izgradnja lokalne ekonomske otpornosti

Kas odgovor na investitorske planove, dr Rešajzen nudi model održivog korišćenja koji ima izuzetan smisao s obzirom na to da se većina domaćinstava u Buljarici i danas bavi poljoprivredom za sopstvene potrebe. Razvojem eko-sela, cjelokupan lanac dodate vrijednosti ostao bi isključivo lokalan.

U takvom sistemu gosti bi boravili u porodičnim pansionima ili malim butik-hotelima, kupovali proizvode iz lokalnog pčelarstva, ribarstva i ekološke poljoprivrede, dok bi se lokalni stanovnici obučili kao vodiči u prirodi za pješačke ture po Paštrovskoj gori.

„Kod takvog modela, svaki euro ostaje u opštini. To je ekonomska otpornost. Luksuzni rizort je prazan već pri prvoj sledećoj globalnoj krizi, dok se diversifikovani ekosistem sačinjen od poljoprivrede i kvalitetnog turizma sam održava i u budućnosti", objašnjava on.

Turistička ekonomija 21. vijeka: Istinski luksuz i rješavanje sezonalnosti

Dok dio lokalne javnosti i vlasnika močvarno područje vidi kao teret, žaleći se na komarce i kreketanje žaba, ili sa podsmijehom gleda na zaštitu mrmoljka (zaštićenog vodenog bića), dr Rešajzen to vidi kao vrhunsku ekonomsku prednost i neshvatanje moderne turističke ekonomije. On ističe da ekološki turisti u drugim djelovima Evrope plaćaju stotine eura dnevno da bi doživjeli upravo takve netaknute ekosisteme.

Ekološki element u Buljarici 

Ovdje postoji 41 vrsta vilinih konjica - Funkcionalno močvarno područje reguliše samo sebe; vilini konjici su najbolji prirodni lovci na komarce na svijetu. 

Kreketanje žaba predstavlja akustički pečat kvaliteta i dokaz zdrave, ekološki uravnotežene životne sredine. 

Turizam posmatranja ptica (*birdwatching*) jedna je od najbrže rastućih niša na globalnom nivou. Privlači obrazovane i platežno sposobne goste. 

„Priroda sama rješava problem ako je ne izbacimo iz ravnoteže polovičnim nasipima i stajaćom bočatnom vodom. Ono što neki doživljavaju kao zagađenje bukom zbog žaba, u stvarnosti je akustički pečat kvaliteta zdrave životne sredine. Moramo se odmaći od ideje da se 'ekskluzivnost' sastoji samo od mermernih podova i klimatizovanih lobija. Pravi luksuz 21. vijeka je tišina civilizacije, praćena muzikom prirode. Podsmijavati se mrmoljku je ekonomski autogol", naglašava dr Rešajzen.

Ukoliko bi se močvara isušila da bi se ućutkate žabe, Crna Gora bi, prema njegovim riječima, ugasila svoju najveću besplatnu atrakciju u zalivu. Gosti koji dolaze zbog posmatranja ptica putuju u proljeće i jesen, u vrijeme seobe, čime se direktno rješava najveći problem crnogorske obale, ekstremna sezonalnost i prenatrpanost isključivo u avgustu.

Tri stuba novog modela: Kako zadržati profit u zajednici

Kako bi priroda postala finansijski profitabilna za lokalne građane, a ne za strane investitore, kontraprijedlog njemačkog stručnjaka i inicijative „Naša Buljarica“ bazira se na tri stuba koji bi direktno ulivali više novca u kućne budžete mještana:

1. Zaštita kao ekskluzivni brend: Zvanično proglašavanje zaliva i ostrva Katič za zaštićeno morsko područje, čime se Buljarica pozicionira na međunarodnu mapu premium turističkih destinacija koje privlače platežno sposobne goste spremne da plate za mir i autentičnost.

2. Blaga i pametna infrastruktura: Investiranje u prvorazrednu mrežu biciklističkih i pješačkih staza umjesto u milionske betonske nasipe i marine. Pomoć građanima da opreme kuće solarnom energijom kako bi smanjili fiksne troškove, i rješavanje otpadnih voda kroz moderne, ekološke sisteme za prečišćavanje.

3. Osnivanje lokalnog fonda: Uvođenje ekološke takse od svega 50 centi po gostu i danu. Na hiljade posjetilaca koje Buljarica ima tokom godine, tu bi se skupila ogromna suma novca.

Lokalna fondacija i model podjele dobiti (Benefit-Sharing)

Uvođenjem ekološke takse formirao bi se stabilan izvor prihoda kojim bi, za razliku od dosadašnjih praksi, raspolagali isključivo mještani.

„I ono najbolje u svemu je što taj novac ne ide u Podgoricu, u neko anonimno ministarstvo, već u fondaciju kojom upravljaju sami građani Buljarice. Tim novcem bi se, na primjer, mogli obučavati lokalni vodiči u prirodi, održavati infrastruktura i selo korak po korak uljepšavati. Svaki turista koji ovdje prespava, uplaćuje direktno u zajedničku kasu građana. Tako novac ostaje u mjestu, osigurava se nezavisnost porodica, a blagostanje raste odozdo prema gore", detaljno pojašnjava dr Rešajzen.

Ova fondacija bi takođe imala moć da otkupom ili uzimanjem u zakup državnog zemljišta spriječi da ono dospije u ruke investitora koji žele da ga isuše, a finansirala bi se i restauracija lokalnih arheoloških lokaliteta. Rešajzen ističe da se ovdje radi o naprednom modelu podjele dobiti (*benefit-sharing*), kada priroda cvjeta, cvjeta i zajednička kasa građana, što istovremeno stvara ponos i identitet.

Poruka vlasnicima zemljišta: Dugoročna računica naspram brze prodaje

Za prevazilaženje skepticizma mještana koji nakon godina ekonomske stagnacije žele samo da prodaju svoju imovinu privučeni trenutnim milionskim ponudama, dr Rešajzen nudi jasne brojke i edukaciju, oslanjajući se na revolucionarnu CDE studiju iz 2017. godine pod nazivom „Ekosistemska procjena biodiverzitetskih vrijednosti i prijetnji u Buljarici".

„Prodaja zemlje donosi novac jednokratno, ali nakon toga ste izgubili osnov za egzistenciju. Ako zadržite svoju zemlju i iskoristite je za ekološku poljoprivredu ili održivo izdavanje, osiguravate prihod ne samo za sebe, već i za naredne generacije", poručuje on vlasnicima.

On dodaje da su činjenice da je Buljarica najbolje očuvano stanište za riječnu kornjaču u istočnom Mediteranu i utočište za rijetke vrste slijepih miševa zapravo jedinstvene odlike koje je spašavaju od zamjenjivosti i sudbine zabetoniranih mjesta poput Budve ili Bečića. Rešajzen napominje da se takva masovna turistička uporišta širom svijeta već uveliko uklanjaju i ruše kako bi se ponovo napravio prostor za prirodno stanje.

Decentralizacija i prvi koraci ka realizaciji vizije

Na političkom planu, dr Rešajzen zahtijeva hitan kraj sa centralizovanim odlukama u dalekim ministarstvima, poručujući da ljudi koji žive blizu resursa moraju sami da postavljaju agendu. Neophodno je uvesti biomonitoring kako bi se mjerili uticaji djelovanja i hitno zaustaviti kontradiktorni građevinski planovi.

„Buljarica ima potencijal da postane prvo selo u Jugoistočnoj Evropi koje dokazuje da zaštita prirode nije luksuz koji čovjek sebi može priuštiti tek kada se obogati. Zaštita prirode je način na koji jedna regija postaje održivo bogata. Nudimo bolju alternativu za ljude, za Jadran i za budućnost Crne Gore", zaključuje dr Helmut Rešajzen, navodeći da bi njegov prvi korak bio trenutno zaustavljanje planirane licitacije državnog zemljišta i sazivanje velike „konferencije vizije" za sva domaćinstva Buljarice i Petrovca kako bi uvidjeli da već sjede na rudniku zlata koji leži na samoj površini.