Kad je Budva mirisala na srdelu
Nekada je Stari grad Budve ujutro odisao mirisom svježe ribe, dok je riva vrvjela ljudima i životom. Budvanska riblja pijaca bila je srce grada – mjesto gdje su se okupljali ribari i građani, gdje su se sklapale priče, smijalo se i dogovarale male trgovine. Danas, pijaca postoji samo u pričama starijih Budvana i u sjećanjima ribara.
Tihomir Fabris, predsjednik Kluba za sportski ribolov Širun, prisjeća se kako je Budva nekada živjela cijele godine, ne samo tokom turističke sezone:
„Pa kad bi uopšte pričali o Starom gradu i Budvi, jedan od sinonima bila je budvanska riblja pijaca. Tu su se okupljali i ribari i narod, tu se vršila prodaja ribe, družilo se, sklapale razne stvari. Vazda je bilo humora, vazda je bilo priče i tu se narod kupio. Nije to bila samo pijaca, to je bio život grada", kazao je Fabris u emisiji "Moj grad" na TV Budva.
Budvanski ribari, porodice Deloici, Dragičevići, Fabrisi, Boškovići, bili su poznati po svom zanatu. Njihove barke i koče bile su parkirane u akvatorijumu Budve, a tu je bila i hladnjača za svježu ribu.
„Ribari su lovili srdelu i drugu ribu, a distribucija je išla i u Dubrovnik, Kotor, Bar i Rijeku Crnojevića, gdje se konzervirala. Budva je tada bila prepoznatljiv ribarski grad, poznat po staroj budvanskoj plavoj srdeli – jednoj od najboljih u bivšoj Jugoslaviji“, dodaje Fabris.
Prodaja ribe u Starom gradu bila je direktna i druželjubiva.
„Budvanski ribari bi uveče svijetlili čamce feralima da se lovi srdelu. Ujutro su dolazili, sve zaokruže, i riba je odmah išla u prodaju. Tri-četiri kafane i restorana u Starom gradu dobijale su svježu ribu. A ribari? Oni bi tu igrali karte, trešeto, družili se… Budva je živjela, vazda.“
Fabris podsjeća da je grad tada funkcionisao kao jedna velika porodica.
„Bila je razmjena robe – ribari su donosili ribu, a iz Pobora i Maina su donosili mlijeko, sir… Grad je funkcionisao punim plućima. Imali smo i dosta lijepih trgovina u Starom gradu koje su sve zatvorene. Ali, kao što vidite, sve se to promijenilo.“
Nakon zemljotresa i urbanizacije, danas Budva nema prostor za ribarske koče i brodove.
„Provizorno je napravljeno nešto, ali nije dovoljno. Ako želimo funkcionalnu riblju pijacu, moramo imati dio luke za ribarske koče i brodove, hladnjaču i organizovan lanac distribucije ribe. Pijaca u tržnom centru? Za mene katastrofa – higijena nikakva, riba ostaje danima, sve su to nakupci“, kaže Fabris.
Fabris upoređuje Budvu sa drugim primorskim gradovima:
„Bilo sam u Dubrovniku i Splitu – oni imaju pijace koje funkcionišu, blizu grada. Prodaja završava do dva-tri sata, prostor se čisti, a grad i dalje diše. Budva je nekada imala isti taj duh, ali to je nestalo.“
Osim trgovine, pijaca je bila i mjesto druženja i smijeha.
„Budvanski ribari su bili sinonim za humor i život. U Starom gradu su se okupljali, razmjena robe se vršila..Ujutro se dođe ovdje, ispred Mogrena je bio korzo, ljudi bi se sretali, pričali, kupovali ribu, razmjenjivali male stvari. Budva je živjela cijele godine, nije zavisila samo od turizma. To su bili pravi dani Starog grada.“
Povratak riblje pijace, dodaje, ne bi značio samo restauraciju zanata i trgovine.
„Budva je bila ribarski grad. Ako se ovo vrati, vratiće se i duh Starog grada – živost, trgovina, druženje… To je ono što čini Budvu Budvom.“
Fabrisova priča podsjeća da Budva nekada nije živjela samo od turista i betona. Stari grad je disao kroz ribarske koče, jutarnju vrevu na rivi i miris svježe ribe koja je stizala direktno sa mora. Nestankom riblje pijace, nestao je i dio života Budve – onaj pravi, svakodnevni, pun smijeha, priča i susreta. Povratak pijace ne bi značio samo prodaju ribe, već vraćanje dijela duha Starog grada, onog što je Budvu činilo toplom, živom i prepoznatljivom.
D.B.
Izvor: TV Budva