Šta je “digitalna demencija”?
Izraz “digitalna demencija” nije nov. Skovao ga je njemački neurolog i psihijatar dr. Manfred Šicer 2012. godine. To nije medicinska dijagnoza, već koncept kojim Šicer opisuje gubitak kognitivnih sposobnosti zbog pretjeranog oslanjanja na digitalne tehnologije.
On tvrdi da prepuštanje pamćenja pretraživačima, stalno ‘iskakanje’ notifikacija sa društvenih mreža i multitasking mogu oslabiti konsolidaciju memorije i smanjiti pažnju. Takođe sugeriše da to može dovesti do smanjene sposobnosti dubokog razmišljanja, slabije samokontrole i problema u društvenom I socijalnom životu.
Svi znamo onaj maglovit, bolni osjećaj u glavi nakon predugog boravka u digitalnom svijetu. Ali kakav to stvarni uticaj ima na rizik od demencije? Nalazi su složeni ali zasad ne i konačni.
Kada je tim u Indiji pregledao literaturu u radu iz 2024., sugerisali su da intenzivno pasivno korištenje ekrana može dovesti do promjena nalik demenciji (pažnja, pamćenje, brzina obrade), iako ih oni označavaju kao “ponašajne promjene”, a ne medicinsku dijagnozu demencije.
S druge strane, velika metaanaliza objavljena ovog proljeća u časopisu Nature, koja je obuhvatila više od 400.000 starijih odraslih osoba, pokazala je da je veća upotreba digitalnih tehnologija povezana s nižim rizikom od kognitivnog propadanja i sporijim kognitivnim padom. Drugo istraživanje objavljeno ranije ove godine pokazalo je da je “digitalna izolacija” – tj. vrlo malo korištenja tehnologije ili slab pristup njoj – povezana s većim rizikom od demencije.
Kreativne aktivnosti
Ono što je jasno jeste da sjedeći stil života povezan sa ekranima, korelira s povećanim rizikom od svih vrsta demencije. Jedan rad koji je analizirao podatke iz UK Biobank studije našao je tu vezu kod gledanja TV-a više od sat vremena dnevno. Ali korištenje tehnologije za povezivanje s drugima, učenje ili izazivanje samoga sebe? Možda ne.
Istraživanje objavljeno prije nekoliko sedmica otkrilo je da bavljenje kreativnim aktivnostima, poput plesa, muzike ili vizualnih umjetnosti, usporava starenje mozga u mjerljivoj mjeri. Vjerojatno ste to već čuli, ali zanimljivo je da je ovaj istraživački tim proučavao kako se to događa.
Stvorili su “moždani sat” koji procjenjuje koliko mozak izgleda ili se ponaša staro. Taj sat omogućio im je poređenje predviđene starosti mozga i hronološke dobi: “jaz u dobi mozga” ili BAG. Negativan BAG sugeriše da mozak izgleda mlađe od stvarne dobi, odnosno da je starenje usporeno.
Vrijeme za tango?
Tim je proučavao četiri kreativne aktivnosti i otkrio da su stručnjaci imali najmlađe “izgledajuće” mozgove – kod vizualnih umjetnika razlika između moždane i stvarne dobi bila je veća od šest godina. Učinak je bio veći što je stručnost bila veća: što je učesnik bio vještiji, mozak mu je bio mlađi. Ali je i svaki nivo treninga činio razliku.
Posebno je bilo zanimljivo što je dio istraživačkog tima iz Argentine koji je proučavao tango plesače, došao do fenomenalnog otkrića da su najstručniji I najveštiji među njima imali mozak koji je prema utvrđenomm načinu poređenja bio I do pet I po puta mlađi od svoje stvarne starosti.
Još zanimljivije – i povezano s “digitalnom demencijom” – je to da su gejmeri takođe imali mozgove pet i po godina mlađe od svoje stvarne dobi. Izgleda da njihova kombinacija strategije i brzog donošenja odluka dobro djeluje na mozak. Dakle, iako su igrači sjedili za ekranom, svojim su aktivnostima “pomlađivali” mozak.
Da zaključimo: očigledno je da je ‘digitalna demenencija’ pomalo nategnut pojam, ali treba praviti razliku između besmislenog prelaska između kratkih sadržaja na društvenim mrežama I onih koji od nas traže da se aktivno uključimo I aktiviramo mozak za izazove, ali I za približavanje drugim ljudima I rješavanje različitih problema. U svakom slučaju, izgleda da je najbolja prevencija – tango.