Umreženi, a sami: iluzija povezanosti u digitalnom dobu
Može li se desiti da nas izuzetno brze digitalne veze, umjesto osjećaja povezanosti, vode ka još izraženijoj izolaciji nego što su je doživljavali naši preci. Da li je upravo višak tehnologije taj tihi krivac koji stvara privid bliskosti tamo gdje je u stvarnosti nema?
Sve češće se nameće pitanje da li su „lajkovi“ i kratki komentari na društvenim mrežama postali zamjena za stvarnu bliskost tj brzi dopaminski zalogaji koji nas na trenutak umire, ali dugoročno mogu ostaviti osjećaj praznine. Poput brze hrane za društveni život, oni su lako dostupni, privlačni i zanimljivi, ali rijetko istinski hranjivi za naše emocionalne potrebe.
Taj osjećaj praznine dodatno produbljuje tiho nestajanje prostora između kuće i radnog mjesta, onih slobodnih zona u kojima se nekada odvijao svakodnevni život. Nekadašnji kafići u kojima se bez žurbe sjedilo satima, parkovi u kojima su se komšije prepoznavale po imenu i trgovi koji su bili mjesta susreta i prvih ljubavi, a ne samo prolazne tačke, danas su često pretvoreni u improvizovane kancelarije ispunjene zvukom tastatura ili u komercijalne prostore koji nas više pozivaju na trošenje novca nego na razgovor.
Ipak, povratak stvarnom životu možda nije nemoguć, iako zahtijeva određenu hrabrost i svjesnu odluku. Ponekad je dovoljno skinuti slušalice dok stojimo u redu, podići pogled i započeti neobavezan razgovor s osobom pored sebe. Takvi kratki, naizgled beznačajni susreti mogu našem mozgu i emocijama pružiti više osjećaja povezanosti nego desetine poruka poslatih preko društvenih mreža.
Možda je pravo pitanje kada smo posljednji put dragu osobu pozvali u šetnju bez posebnog povoda, samo zbog želje da podijelimo vrijeme i tišinu. Kada smo, umjesto brzog „kako si?“ u poruci, odlučili pokucati na nečija vrata i biti stvarno prisutni, sa svim nesavršenostima tog susreta. U toj spontanosti, koja danas djeluje gotovo zaboravljeno, krije se nešto što nijedan ekran ne može zamijeniti – osjećaj da smo nekome zaista važni.
Kada se nađemo pred izborom, odluka da umjesto poruke čujemo nečiji glas, ili da telefonski razgovor zamijenimo zajedničkom kafom, može otvoriti prostor za dublju i autentičniju bliskost. Tehnologija nam nesumnjivo pomaže da ostanemo u kontaktu, ali sve je više dokaza da nas upravo fizička prisutnost drugih ljudi najefikasnije čuva mentalno stabilnima i emocionalno ispunjenima.
Izvor/ Inspiracija za tekst: sunnpost.com