Kupačica, njena sestra sa Lima i granice muzeja koje ne postoje

Neka mjesta imaju neobičnu moć da čovjeka vrate sebi. Budva je jedno od njih. Dok pogled luta prema pučini i bronzanoj djevojci na stijeni, čovjek ne razmišlja samo o moru. Razmišlja o ljudima koji su prolazili prije njega i o tragovima koje su ostavili iza sebe.

Da je Gi kojim čudom vaskrsnuo i da je danas tu sa nama u Budvi, vjerovatno ne bi prvo primjetio more. Primijetio bi čovjeka. Uvijek je tako radio. Dok turisti podižu telefone prema bronzanoj djevojci na stijeni, rijetki zastanu da se zapitaju šta zapravo gledaju. Nije to samo skulptura. To je priča. Legenda.

Sjećanje pretvoreno u bronzu.

More je bilo mirno. Galebovi iznad Mogrena. Kupačica na svom kamenu. Već decenijama …A legenda stigla mnogo prije nje, prije nego što je tu na kamenu izlivena. – Kažu da svako more ima svoju stražarku – rekoh. 

– A svaka na rijeci svoju stariju sestru. Sjetih se na tren Lima. Ne kao geografiju. Ne kao rijeku. Već kao Limes. Već kao živo biće.

– Ljudi misle da je more duboko samo zato što ne vide njegovo dno. A da je Lim dug jer sa izvorišta ne vidite njegovo ishodište i sjećanje.

Pogled se pruža prema pučini.

– Vjerujte mi, postoje mjesta uz Lim gdje je voda jednako duboka kao Jadran.  Ne pri tom jednako plavetna. Pomislih na skulpture. Dvije žene koje se nijesu srele. Jedna u Budvi, okrenuta prema otvorenom moru. Druga, iznad zelenih virova Lima, među sunčanim ljetima i maglama sjevera. Jedna čeka mornara. Druga jednoga iz Studenjaka. Jedna gleda horizont. Druga gleda izvor. Ali obje rade isto.

Čuvaju kapiju protoka vremena.

Možda bi Platon rekao da su obje samo sjenke jedne iste ideje. Možda bi Heraklit dodao da ni more ni rijeka nijesu isti dok ih gledamo. A možda bi Niče primijetio da se čovjek cijelog života kreće između dvije obale: onoga što jeste i onoga čemu se nada.

Kupačica Budve i njena sestra sa Lima kao da potvrđuju upravo to. Jedna pripada jugu. Druga sjeveru. Ali obje pripadaju istoj zemlji voda. Jedna Jadranu, druga slivu Crnog mora. Razdvojene planinama, povezane ljudima i njihovim pamćenjem.

– A gdje je Muzej?

– Tu u srcu Starog grada. No kada bi muzej bio samo zgrada, bio bi skladište. Muzej počinje tamo gdje počinje priča. Tu sad među nama. Dok razmišljam, pred očima mi se stvarala neobična karta. Nije bilo administrativnih linija. Nije bilo granica. Postojale su samo staze.

Od Berana pa do Gore, prema Budvi. Od Lima, preko Mora Crnoga, prema Jadranu.

Od planina i izvora prema moru, tom velikom ishodištu svih puteva. I ljudi koji su njima prolazili. Jedna čudna sličnost. Kupačica Budve stoji na stijeni kao da će svakog časa iz svog vitog stava zakoračiti u more. Njena zamišljena sestra sa Lima kao da će istog časa sići među zelene vode rijeke.

Bronza i kamen. More i rijeka. Jug i sjever.

A između njih ista ljudska čežnja.

Skulpture ne pamte lica iako se dugo i neprestano posmatramo. One čuvaju sjećanja koja nadžive one koji su ih nosili. Kada je Roden oblikovao „Mislioca“, oblikovao je čovjeka koji traži odgovor. Kada je Budva nedavno prihvatila Kupačicu, prihvatila je djevojku koja vjeruje u povratak. A kada Lim u svojim zelenim dubinama čuva krvotok planina, čuva čitave generacije koje čekaju da budu zapamćene.

Uostalom, nije li upravo čekanje ono od čega su sazdane najveće priče? Mornari plove čekajući da uplove u luku. Putnici povratak. Majke što čuče na kamenom ili drvenom pragu glas djece na kapiji. Gradovi svoje tumače. A rijeke i mora nekoga ko će razumjeti šta su sve zabilježili u protoku. Vremena. Sunce je prema horizontu. Turisti “otplovili”. Kupačica ostajala i dalje u svom stavu pred nama.

Kao i uvijek. Dobro ali gdje je muzej u svemu ovome?

– Ljudi misle da muzeji čuvaju predmete. Nije tačno. Muzeji čuvaju veze među ljudima.

Naslonio sam još jednom pogled na vitoj liniji tijela bronzane djevojke. U tom trenutku učinilo mi se da ne gleda samo prema moru. Gleda negdje daleko. Prema izvorima.

Preko mora svjetskoga, prema Limu. Prema svojoj sestri sa Lima. Jer voda, bilo da teče kroz planinski kanjon ili udara o hrid, uvijek nosi istu poruku. Da je ljepota prolazna. A sjećanje traje.

Da Lim protiče, a kamen pamti. I možda upravo zato granice muzeja - limesi ne postoje. Kao što ne postoje ni granice između mora i rijeke u čovjekovoj uspomeni.

Jer sve velike priče, prije ili kasnije, pronađu put jedna do druge. Baš kao što rijeke, nakon dugih putovanja, uvijek pronađu svoje more. Od izvora do ušća.

More će nastaviti da udara o budvanske hridi. Lim će nastaviti da nosi planinske vode prema dalekim ušćima. Generacije će dolaziti i odlaziti. Neka imena će biti zaboravljena, a neka sjećanja izblijedjeti. Ali dok god postoji neko ko će zastati pred Kupačicom ili oslušnuti šum Lima, postojaće i nevidljiva nit koja povezuje ljude, mjesta i vrijeme. Jer nisu rijeke te koje traže more. To uspomene cijelog života traže put jedna prema drugoj.

BOX

Dvije obale, dvije djevojke od bronze

U kazivanjima pokojnog Radoslava Jakova Spalevića zapisao sam neobičnu priču koja povezuje Budvu i Berane, Jadran i Lim, dvije skulpture i jedno vrijeme. Na obali Lima 1964. godine podignut je Hotel „Berane“, djelo arhitekte Radosava Zekovića i jedan od najuspjelijih primjera modernističke arhitekture na sjeveru Crne Gore. Samo godinu kasnije, 1965. godine, na stijeni između Starog grada i Mogrena svoje mjesto je pronašla budvanska Kupačica, poznata i kao Balerina, rad vajara Gradimira Aleksića.

Prema Spalevićevom kazivanju, Kupačica prvobitno nije bila namijenjena hridi na kojoj danas stoji. Planirano je bilo da bude postavljena uz kompleks hotela Avala. Međutim, nakon reagovanja iz Ivangrada, gdje je slična figura već predstavljala prepoznatljiv simbol hotela na Limu, od te zamisli se odustalo. Tako je skulptura dospjela na stijenu iznad mora i dobila mjesto koje će je pretvoriti u jedno od najprepoznatljivijih obilježja crnogorske obale. Bilo da je riječ o istorijskoj činjenici ili sjećanju koje je vrijeme pretvorilo u legendu, zanimljivo je da su oba simbola nastala gotovo istovremeno.

Pripadaju istoj epohi – vremenu kada su gradovi svoj identitet gradili kroz arhitekturu, umjetnost i javni prostor.

Jedna gleda Lim, gore Bjelasicu i Komove. Druga posmatra pučinu i horizont otvorenog mora. Jedna pripada žuboru rikeke, druga talasima mora. A obje, svaka na svojoj obali, već više od pola vijeka svjedoče o vremenu kada se vjerovalo da ono najljepše što čovjek stvori može nadživjeti svoje graditelje i postati dio kolektivnog pamćenja.