Od podzemnog prolaza do slapa: može li Bečićka rijeka postati nova priča Budve?

Piše Mr Goran Bubanja.

Ponekad jedan tekst ne predstavlja kraj priče, već njen početak. Tako je bilo i nakon objavljivanja članka o mogućnosti da podzemni prolaz kod hotela Mediteran postane galerija kulturne baštine. Tokom priprema za terensko istraživanje riječnih slivova Budvanske rivijere, razgovor u Muzeju Budve sa Predragom Peđom Radovićem, prof. dr Veliborom Spalevićem, doktorandkinjom Milicom Filipović i prof. dr Philipom D. Hughesom (Filipom Hjuzom), otvorio je potpuno novu temu.

Razmišljajući o načinima kako da se prirodna i kulturna baština Bečića bolje predstave javnosti, pažnja se prirodno usmjerila od ušća bujičnih rijeka u more – prema zaleđu, Bečićkoj rijeci, njenom slapu, starom mlinu i gotovo zaboravljenoj dolini koja je decenijama oblikovala identitet ovog prostora.

Koliko puta smo prošli kroz Bečiće, a da smo pogled zadržali samo na plaži? Koliko nas uopšte zna da svega nekoliko minuta hoda od mora postoji slap, nekadašnji mlin, ostaci kamenih terasa i jedna gotovo zaboravljena riječna dolina koja je decenijama oblikovala život ovog kraja?

Nedavno otvoreno pitanje o transformaciji podzemnog prolaza kod hotela Mediteran izazvalo je veliko interesovanje javnosti. Međutim, razgovori koji su uslijedili pokazali su da priča ne završava ispod magistrale – naprotiv, tek odatle počinje. Ako prolaz može postati kapija kulture, onda bi Bečićka rijeka mogla postati kapija prirodne baštine.

Mjesto koje je nekada imalo svoj identitet

Generacije Bečićana odrasle su uz ovu rijeku. Ona nije bila samo običan vodotok, već dio svakodnevice i neprocjenjiva uspomena iz mladosti. Predrag Peđa Radović iz Muzeja Budve, koji je i sam odrastao uz nju, sa sjetom se vraća nekoliko decenija unazad:

„Od magistrale prema slapu pružao se dubok kanjon. Bilo je velikih stijena, prirodnih bazena, slapova, vrba, grabova i hrastova. Rijeka je gotovo cijele godine tekla prema moru. To je bio potpuno drugačiji pejzaž od današnjeg.“

Danas od tog pejzaža više nema mnogo. Urbanizacija posljednjih decenija dramatično je promijenila izgled prostora. Kanjon je na pojedinim mjestima zatrpan, prirodni tok djelimično izmijenjen, a nekadašnje zelene površine zamijenjene su saobraćajnicama, hotelima i stambenim objektima.

„Izgubili smo prirodni ambijent i identitet mjesta“, iskren je Radović. Ali odmah dodaje nešto mnogo važnije: „Nijesmo izgubili sve.“

Nauka potvrđuje ono što pamte mještani

Bečićka rijeka danas nije samo predmet sjećanja, već i fokus ozbiljnih naučnih istraživanja. U okviru doktorske disertacije mr Milice Filipović, doktorandkinje Biotehničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore, pod mentorstvom prof. dr Velibora Spalevića, detaljno je analizirano četrdeset riječnih slivova crnogorskog primorja, među kojima se nalazi i ovaj sliv.

Posebnu vrijednost istraživanju dala je međunarodna saradnja sa prof. dr Philipom D. Hughesom sa Univerziteta u Mančesteru, jednim od vodećih evropskih stručnjaka za glacijalnu geomorfologiju. Primjenom naprednog modela Global IntErO dobijeni su egzaktni podaci koji potvrđuju da je riječ o izuzetno dinamičnom prirodnom sistemu.

Prema klasifikaciji profesora Gavrilovića, sliv pripada III kategoriji erozije (srednje izraženi erozioni procesi). Vrijednost koeficijenta erozije od Z = 0,469 potvrđuje da Bečićka rijeka nije mrtav kanal, već očuvan prirodni sistem koji i dalje funkcioniše uprkos intenzivnom pritisku gradnje.

Naučni podaci pokazuju sljedeće:

• Površina sliva: obuhvata oko 8,6 km² sa izuzetno razvijenom riječnom mrežom i velikim visinskim razlikama.
• Morfologija: prosječni nagib sliva je veći od čak 38%, sa izraženim procesima površinske erozije.
• Erozioni materijal godišnje se u slivu proizvede više od 18.000 kubnih metara erozionog materijala, dok se prema moru transportuje oko 8.600 kubnih metara sedimenta.

Upozorenja stručnjaka iz prošlosti i nova rješenja

Zanimljivo je da ovo nije prvo naučno upozorenje. Još šezdesetih godina prošlog vijeka sprovedena su prva sistematska istraživanja, čije je rezultate dr Veljko Martinović objedinio u kapitalnom djelu Erozija i bujice u Crnogorskom primorju (CANU, 2015). Već tada, 1965. godine, istraživači su upozoravali na opasnost od velikih bujičnih voda tokom proljećnih i jesenjih padavina koje ugrožavaju niže djelove naselja. Predlagali su jasne mjere: izgradnju stabilizacionih pregrada u gornjem toku, regulaciju korita i pošumljavanje.

Danas, više od pola vijeka kasnije, rezultati novih istraživanja pokazuju da još uvijek nije kasno za održivo upravljanje. Prof. dr Velibor Spalević, koji je godinama ljeti nastanjen u Bečićima, i mr Milica Filipović ističu:

„Prostor se još uvijek može uspješno zaštititi i unaprijediti odgovarajućim mjerama upravljanja – prije svega očuvanjem preostale vegetacije, planskim uređenjem vodotoka i pažljivim planiranjem buduće urbanizacije. Pravilnim upravljanjem ovaj prostor može biti školski primjer uspješnog spoja zaštite prirode i održivog razvoja.“

Ono što je najljepše u ovoj priči jeste da mještani i nauka danas govore potpuno istim jezikom. Predrag Radović ne predlaže betonizaciju. Naprotiv: „Od slapa prema izvoru treba u potpunosti sačuvati prirodu. Dovoljno je urediti pješačku stazu uz postojeći put. Donji dio se može urediti autohtonim kamenom, sa manjim kaskadama i prirodnim prelivima, kako bi prostor ponovo dobio ljepotu koju je nekada imao.“

Radović podsjeća i na zaboravljeni stari mlin iznad slapa, nekadašnje maslinjake i kamene terase. Sve se to može i mora povezati u jedinstvenu turističku priču koja se ne oslanja na beton, već na iskonski identitet: kamen, šumu, vodu i prirodu.

Geoturizam – Šansa koju Bečići ne smiju da propuste

Zamislimo na trenutak idealnu rutu: posjetilac prolazi kroz uređeni podzemni prolaz kod hotela Mediteran gdje se kroz multimedijalnu galeriju upoznaje sa bogatom istorijom Budve. Nakon toga, za svega nekoliko minuta hoda, stiže do Bečićke rijeke i njenog slapa. Odatle nastavlja uređenom eko-stazom uz riječnu dolinu, otkrivajući stare kamene terase, ostatke mlina, autohtonu mediteransku vegetaciju i fascinantne geološke profile. To više nije obična šetnja – to postaje autentičan doživljaj.

Kako naglašava prof. dr Philip Hughes, savremeni turizam se dramatično mijenja:

„Gosti više ne traže isključivo sunce i plažu. Savremeni putnici žele da razumiju prostor koji obilaze, njegovu geologiju, istoriju, prirodu i priče koje ga čine jedinstvenim.“

Upravo se u tome krije ogromna razvojna prednost Bečića. Malo je mjesta u Evropi gdje se za manje od pola sata hoda može preći put od potpuno uređene, moderne plaže do divljeg planinskog bujičnog kanjona, učeći pritom o prirodnom i kulturnom nasljeđu. To je idealna prilika za razvoj geoturizma i arheoturizma, sadržaja koji dokazano produžavaju boravak gostiju i privlače ekološki svjesne posjetioce visoke platežne moći.

Vrijeme za novu viziju

Ovaj projekat ne zahtijeva milionske investicije u infrastrukturu. On prvenstveno zahtijeva viziju i saradnju. Za isti sto moraju sjesti lokalna uprava, Muzeji Budve i multidisciplinarni tim stručnjaka – hidrolozi, geografi, biolozi, ekolozi i turistički radnici.

Bečići imaju ono što se novcem ne može kupiti: autentičnu prirodu, istoriju i identitet. Ponekad najveći razvojni koraci jedne zajednice ne počinju izgradnjom novih stambenih blokova i hotela, već ponovnim otkrivanjem i zaštitom onoga što smo nepravedno zaboravili.

Slap na Bečićkoj rijeci ne bi smio da ostane samo lijep, skriveni prizor za rijetke prolaznike ili puka tema u naučnim radovima. On može i mora biti početak jedne potpuno nove, održive priče o Budvi – gradu koji je, pored prelijepog mora, znao da prepozna, sačuva i ponosno predstavi svoje blago u zaleđu.

Odgovor na pitanje hoćemo li ovu šansu iskoristiti više ne zavisi od prirode. Zavisi isključivo od nas.