Šta to bješe ljubav

Svoje tekstove nikada ne čitam unazad, odnosno, šta sam napisao – napisao sam. Trudio sam se da imam što manje materijalnih i pravopisnih grešaka, da ne piskaram samo reda radi, kako bih iz sebe izbacio sve ono što životni i radni talas kroz nas valja, a po nama i u nama svašta radi. Ako bih rekao da sve manje ima lijepih stvari u životu, slagao bih. Jednostavno, sve zavisi iz kojeg se ugla življenje osmatra.

Sazrijevanje čovjeka je dugotrajan proces, trajno i nenadoknadivo stanje, ali samo je zdravlje ono što je svima, ama baš svima, na prvom mjestu. Svakako, ali prvo treba da se isto izgubi, trajno naruši ili kroz golgotu bliskih srodnika shvati šta bi trebalo imati prioritet u životu.

Prije skoro tačno godinu dana napisao sam tekst na plaži u Petrovcu o jednoj kompaktnoj porodici koja ima, otprilike, desetogodišnjeg dječaka oboljelog od paraplegije, koji ne hoda, ali je, po svemu sudeći, komunikativan. No, sve je to tako tiho i nenametljivo.

Ovoga puta, dok slova nižem kažiprstom desne ruke po bilješci u telefonu, dječak je ponovo tu sa roditeljima, ovoga puta bez starijeg brata. Što bi se reklo – ista meta, isto rastojanje. Možda, a da li sve biva i drugačije, ne znam. No, siguran sam da ipak more i sunce koliko-toliko pomažu dječaku da bar na neko vrijeme ispliva iz svakodnevne melanholije, a sve to uz nesebičnu ljubav roditelja koja zrači nekom neobičnom snagom. Osjeti se to.

S druge strane, u svijetu u kojem se mjerilo vrijednosti, poštenja i časti tumači isključivo stanjem na bankovnom računu, uspinjanjem na hijerarhijskoj društvenoj ljestvici, naše tihovanje nije ništa drugo no produženi dremež vlastite lijenosti i nezainteresovanosti za bilo šta što nam nije u domenu očiju. No, sljepilo je relativna stvar, a neinteligentnost univerzalna slabost ljudskog roda. I tako u krug, vjekovima. Griješite ako mislite da je sada vrijeme drugačije. Samo se imena glumaca razlikuju, role i komadi ostali su isti. Sužnji i njihovi gospodari su tu, drugačije se zovu, ali vokabular im je isti, način recitovanja ovdašnjeg života ostao je neizmijenjen. I tako otkako je svijet misaono saznao za postojanje sopstvenog integriteta.

Da, oduvijek se pisalo i pjevalo o ratu, malim pobjedama i velikim porazima, no uvijek se našao i mali, skriveni ćošak u kojem je, ne stanovala, već živjela punim plućima ljubav, lišena bilo kakve strasti i požude. Utopistički je rasla i smanjivala se, ali postojana, ranjiva, neizlječiva, vraćajući se u svoje stanište svih nas – srce, preživjela je i nadživjela sva iskušenja pred kojima se našla. Ovoga puta ću kroz tekst provući i univerzalnu numeru Olivera Dragojevića sa Splitskog festivala 1988. godine, „Šta to bješe ljubav“.

Tekst je napisala Marina Tucaković, na muziku Aleksandra Radulovića Fute. Izuzetna saradnja troje ličnosti koje su, svaka u svom fahu, obilježile jedno vrijeme u svijetu muzičkog stvaralaštva. Jednostavno, ko zna – zna; ko ne umije – nikada neće naučiti, nažalost, još manje i shvatiti.

Sudbine drugih nas uglavnom ne dotiču, životi malih, skromnih ljudi još i manje, ali zato na šarolikim ekranima pažnju privlače eksponenti sa sumnjivim IQ-om, nesumnjivo zapuštenom osnovnom edukacijom, ali vrhunskom bezobraznošću koja se graniči sa primitivnošću neslućenih razmjera, dok se načitanost istih da nazrijeti iz svake izgovorene riječi koju su prosuli u etar.

Nimalo smiješno, ali to je današnjica savremenog svijeta. Lako je postaviti dijagnozu, treba pokušati izliječiti se od sopstvenog primitivizma i usatkanog nihilizma. Ipak, dok čekamo da nam prođe još jedan loše ispunjeni životni tiket, dok se premaramo od viška uspavanosti i neutrošenog, ishitrenog adrenalina, dozvolite sebi i taj mali luksuz da pogledate život i sa one druge strane, gdje vlada neprestana borba za goli život, za svaki njegov trenutak koji ne poznaje dokolicu, a svaki sjutrašnji dan iščekuje se sa zebnjom.

Možda onda i shvatite da obitavate u imitaciji života. Zato vjerujte u ljubav, budite sigurni u sebe i napravite taj, ma koliko bio mali, korak u svom životu.

31. avgust 2026. Petrovac na moru, piše: Miodrag Marković