Sve još miriše na nju, na ženu i slobodu - Parni valjak

Imati sopstveni ukus, a da to ne bude začinjeno i mirisom koji odvodi u prostrana iskušenja koja samo život može nanijeti, nije ništa drugo no suludo utrošeno vrijeme koje oslikava prolaznost ljudskog nadahnuća svakim trenom sve brže i brže. Jednostavno, taj umetak ljudske prolaznosti na ovoj planeti, ukoliko ostane bez ikakvog traga o bitisanju istog u jednom vremenu, biće kao da nije ni postojao. Ni čovjek, ni vrijeme, ni samopostojanost oslikana samo kao zabeleška o imenu i prezimenu, bez učinka, bez otiska o vlastitoj impresiji da se ipak ostavio neki znak da se životarilo pod ovim svodom. Po mogućnosti časno, ako drukčije ne može biti. Ne mora se uvijek biti kraljica na šahovskoj tabli, no treba težiti da se ne postane samo žrtvovani pion na istoj. Ne možemo svi biti lavovi, ali srce njegovo može hrabro udarati u nama. Taj damar trebamo samo mi i čuti, neka bude vodilja kroz buku i bahatost umišljenih mišića što misle da im i u mraku kruna svijetli na glavi.

Sredinom posljednje decenije prošlog vijeka, u još nenacrtanim sudbinama budućnosti, Parni Valjak objavio je svoj trinaesti studijski album pod nazivom Buđenje. Osim otrežnjujućeg naziva, sam album nije odmakao daleko od nekakve prosečnosti samog benda, no ipak je bilo i par veoma zanimljivih songova (Ivana, Dođi), ali i jedna izuzetna numera koja je uznela sam album. Sve Još Miriše Na Nju, tražeći utehu kroz taj neizbježni zaborav, Hus je još jednom iskazao baladni osjećaj i težnju da ispriča još jedanput toliko viđenju storiju o ćutnji, utehi i prolaznosti svega onoga što nas okružuje. No, ipak, ostaje taj miris...

Želja za ćutnjom u noćnoj tišini, ne rješava ništa sem novouspostavljene boli, a taj prividni duševni mir nije ništa drugo no bijeg od onoga od čega se ne može pobjeći - od sebe sama. Nema te noći, toga muka, koji može donijeti spokojstvo povrijeđenoj duši. Stare rane se uvijek otvaraju iznova, a sve iz prostog razloga što iste nikada nisu ni bile zaceljenije (ili: zacijeljene). Trofejni prikaz tih rana nije ništa drugo no pokušaj da se uvijek bavimo isključivo samim sobom, te da svima pokušamo dokazati koliko smo povrijeđeni i da u nekakvoj samilosti dobijenih od drugih, tražimo svoje drugačije lice u ogledalu. Sumnjam da će ono dati drugačiji prikaz, no ono što zaista i jesmo. Stoga bi trebalo da ogrnemo te rane, da ih sklonimo iz svojih misli, kao da ne postoje, da ubrzamo korak i pogledamo u sutrašnjnicu, neka prošlost kaska za nama, a ne da nam bude vodilja po istim putevima kojima smo prošli.

Bitke koje teku su samo oslikana prostranstva koja još nisu osvojena, a ona se ne dobijaju u šarenišu protokolarnih obećanja, već u sigurnom koraku ka sutrašnjem danu. Pitajući se gdje je mladost nestala, Hus i kompani žele vratiti vrijeme unazad, a sve hoteći povratak u mladalačke dane sa željom da im je bilo bolje. Zaboravljaju, međutim, da je i tada postojala ona sjenka, koju nisu vidjeli, ili nisu željeli da vide na njihovoj ljubavi, zato i sada traže utehu kroz zaborav. A vrijeme ide, mladost traje, ne u godinama, nego u duhu, postojanosti želje da se mijenja, da se ostane neprilagođen zlim vremenima, tako da im je uzaludan hod po istim tragovima.

Da, pjesma o ženi i izgubljenoj ljubavi, je kao i pjesma o slobodi. Toj neosvojivoj, krhkoij i neuglačanoj žudnji da se bude neukroćen u prostoru i vremenu, slobodan u radnjama i odlukama kroz sopstvene sadržaje i nadahnutost koja ostavlja beleg (ili: biljeg) sreće duboko u suptilnom izvoru svakoga od nas. U razumu spokoja nema, biti priseban i samom sebi odan je načelo koje se ne ostvaruje u samoći, nego u stremljenju da se napreduje i pobijedi na klackalici između onoga šta se želi i šta se može ostvariti. U noći bez sna, jutro ipak stiže u onom ruhu kakvog ga oblačimo, sa elegantnim sadržajem ili prostačkom toaletom neukih kurtizanskih pokrovitelja.

Da, svi mi u sebi nosimo raznorazne otrove, što ljubavne, što od neprilika datih, nebitna je dozirana jačina, bitna je naša volja da preskočimo taj jaz između nesavršenstva misli i rabatnih pokušaja da nikada pogled ne bude toliko dug da se žiška svjetlosti može dokučiti. I uzaludan je poduhvat da se poslije velike prolivene ljubavi nađe olakšanje kroz plagijat iste. Ne postoji zamjena za original ljudske hrabrosti i sreće. Iskušenje kroz ljubav je samo nenapisani segment u ljudskoj potrepštini da se ostane nenametljiv i smjeran.

Pjevati o izgubljenoj ljubavi i dubokoj osami koja rađa osjećaj bliskosti ravnajući vlastiti grijeh sa izgubljenom srećom drugih, nije ništa drugo nego vapaj za sopstvenom autonomnošću i putem koji ne vodi u glib sjećanja, no u postojanost ostvarenih ratničkih snova. Nema te žene ni slobode koja ne može biti osvojena. Treba se samo posvetiti tome. Ljubav u oba slučaja igra glavnu ulogu. Poslušajte numeru...