Vrijeme da se pomirimo sa svijetom i samim sobom – Gibonni – 20 godina od nadahnuća

(Fotografija je nastala 22.08.2022. godine na terasi Castello u Petrovcu na zatvorenom koncertu, a povodom uvrštenja plaže Drobni pijesak među 40 najljepših evropskih plaža po izboru britanskog magazina The Guardian - foto Miodrag Marković)

Kako je teško biti u miru sa samim sobom, ispoštovati trenutak vlastite sreće na unutrašnju prikladnu zgodu i ni na koji način ne dovesti sebe u poziciju da se povrijedi drugo biće. Teško je biti u okruženju razuma sile, ali još teže je biti sam u mislima zazidan i okovan u sopstvenom mučnom vilajetu, bez glasa i retka pisane riječi. Taj neizrezbareni nemušti opis želja obično se zagubi u lavirintu neostvarenih snova. Bez bola, glasa i mučnog hoda, samo tišina koja prerasta u tihovanje čovjeka koji odlazi utabanom stazom ranjenih zvijezda.

I evo, prođe pune dvije decenije od albuma Unca Fibre Zlatana Stipišića Đibonija. Malo povišena temperatura, ipak ostavlja trag na svima nama, pa i na takvog iznimnog umjetnika koji je čitav navedeni album posvetio pomirenju i praštanju. Nevjerovatno je kako nam je teško da se pomirimo sa samim sobom i sebi prvo, ne drugima, oprostimo sve one sitne zamjerke koje smo, manje više, bespotrebno sebi kačili o vrat. Dok mi prihvatimo život onakav kakav on zaista i jeste, isti je već odtutnjao od nas. Strašno, no istinito.

Iz otiska samoće nastala je i divna balada Vrime da se pomirim sa svitom od Đibonija. Nošena svirepim unutrašnjim smirajem u duši velikog pop umjetnika, iz prstenastog vala nastaje fini odušak pomirenja sa svima, a tako blizu i saznanja da će se se možda u bliskoj budućnosti pomiriti i duhovi u njemu samom.

Điboni se nada da je konačno došlo vrijeme praštanja, ona nit kaprica odavno zaglibljena u stratištima grubih riječi koje su propuštene kroz zube, a koje se više nisu mogle stići. Prokleta riječ i uniženi osjećaj slabosti čovjeku daju inferiorni utisak lažnog blaženstva i pobjede. U ime koga i čega, na raspetim riječima trijumfalnog osmijeha i zaboravljenog sukoba kome se početak i ne pamti. Samo ostaju recke na splavu vječnosti koji tone uz nepoznatu silu koja ga vuče na dno.

Naći nešto lijepo u životu i vezati se za taj dan i čas, a riječi, po Điboniju, su kao perje na vjetru, neuhvatljivi u svojoj lakoći, rasuti po oblačcima života i skriveni u ruševinama prohujalih misli, želja i sve one blagosti kojima se čovjek za života zavarava. Stojeći ispred svog krajolika od bezdana, bez putokaza i samo svojom sudbinom vodjen, čovjek u par trenutaka proleti kroz vijek kojim hodi, udiše nestvarni miris jetkog vala mora i britkog daha planinskih vrleti.

Reći životu Dobar dan nikada nije teže nego kada se ravnaju računi sa samim sobom, kada se osjeti onaj čas koji kucne u srcu i koji tjera na mirenje i oprost sa svima. Neke bitke se nikada ne mogu dobiti samo srcem, potrebno je i razum pustiti niz hridi, niz pepeo oljuskan od tragova bola, procijediti kroz zube pozdrav životu i nakloniti se pred izabranom sudbinom od Svevišnjeg.

Na koncu, više pjesnik no muzičar, Điboni pjeva da se sve sa lica čita, ma koliko mi skrivali svoje radosti ili boli, neutemeljeni čitač sudbine sa grimasa odaje naše tragove kroz pustinjske arhive ljudskih stradanja. Posljednji korak u nizu obijesnih povečerja i izmučenih svitanja pred ogledalom sudbine, samo će stati i pognuti glavu.

Okidač za, možda, neke bolje dane, može biti i kap prve proljećne kiše, reski vazduh što miluje kosu i poneki skriveni tračak sunca u ranoj jutarnjoj izmaglici. A onda stiže vrijeme na naplatu svih računa, neotkucani, neovjereni, samo ispod nebeskog svoda ispostavljeni, na način na koji ih je nemoguće nenamiriti.

Na konačnoj životnoj gozbi bivamo sasvim sami, na sklopljenoj knjizi radosti tugujemo i brišemo sve krstiće stavljene ispred imena naših bivših dužnika. Balada Vrime da se pomirim sa svitom je priča o svima nama, to je koračnica prošlosti i bluz budućnosti. Samo je takav nadahnuti poeta poput Đibonija mogao unijeti dušu u vjetar i šapat u oluju, a ostati nijem pred pozivom da stavi posljednju tačku iza slova svog imena. Tek onako za kraj, za ljude sa dušom i stihovima u očima...

Miodrag Marković