Živko Nikolić u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Društvo stvarati voljom

Intervju sa Živkom Nikolićem, filmskim rediteljem, u Petrovcu 1989. godine, iz knjige "Razgovori", autora Ranka Pavićevića.

Čudan je i čovjek i stvaralac filmski reditelj Živko Nikolić. Serija Đekna upravo se završava, a on je počeo novi projekat, filmski. Riječ je o najnovijem filmu pod nazivom Iskušavanje đavola, čije je snimanje u toku u selima iznad Petrovca. Iz filma u film on ide s ciljem raskrinkavanja mračnih strana ljudske duše, što je i najčešća tema Nikolićevih projekata.

Gospodine Nikoliću, zašto Vas najčešće privlače upravo te crne strane čovjekove prirode?

Pa, zato što je, bar mi se tako čini, tamni dio čovjekove prirode bliži istini. Spoznajom te skrivene strane lakše se otkriva tajni prostor ljudske duše i sigurnije odgovara na neka pitanja o sudbini čovjeka. Toliko puta je tamna strana zagospodarila, dominirala i bila odlučujuća za čovječanstvo. Ona precizno određuje našu prirodu iz koje proizilaze mnoge nevolje, nesreće, zla, nemiri, svi ti nacionalizmi koje svakodnevno spominjemo, sve to zbog čega se čovjek brani od čovjeka.

A šta je sa onom boljom, svjetlijom stranom čovjeka? Valjda i ona postoji?

Svjetlost čovjekove prirode je rijetka i škrta. Tamni oblak se nekako lakše i brže natkrili nad nama. Bojim se da je svakim danom sve gore. Nagomilalo se mnogo tame i sve je veća opasnost od većih nesreća.

Da li će i ovaj film na neki način biti prirodan nastavak svega onoga što ste do danas radili?

Pa, možda će negdje po karakteru biti između Čuda neviđenog i Ljepote poroka ali, ipak, biće to jedna cjelina koja neće imati nikakve čvršće veze sa bilo kojim filmom koji sam do sada uradio. Možda je, ipak, neki direktan „potomak“ Ždrijela, jednog mog kratkometražnog filma kojeg sam snimio prije petnaest godina.

Biće to, u svakom slučaju, Živko Nikolić, njegovi prepoznatljivi motivi, njegova Crna Gora?

Ja se trudim da ne idem dalje od sebe, dalje od onoga što mene interesuje, od onog svijeta koji mi se čini svijetom za sebe i univerzalnim svijetom.

Nakon snimanja u okolini Petrovca, nastavljate na Skadarskom jezeru. Čudna je ta vaša veza sa ovim jezerom?

Skadarsko jezero i ja smo u nekom dosluhu od Čuda neviđenog. Ono je uvijek za mene značilo nešto čudesno, jednu sliku koja se ne zaboravlja. Ono uvijek mijenja ćud, mijenja prostor, nikad nije isto i uvijek se tu nešto događa i uvijek je iznova zanimljivo za slikanje.

Iako ste na početku posla, kako film žanrovski odrediti?

I teško je to i nije teško. Teško je, jer čovjek prije početka posla nikada nije načisto šta će od svega toga da bude. Mislim u kom smislu će da se krene, jer, materijal ima neke svoje zakonitosti. Na kraju krajeva, postoji nešto čega mi nijesmo svjesni i ja u to najviše vjerujem. Najviše vjerujem da iz tog nesvjesnog, upravo iz tog iracionalnog, kreće sve ono što mi ne pokazujemo i ne kazujemo, ono što skrivamo, a to je vjerovatno najbliže istini i nama samima.

Zanimljivo je da je ovaj film već otkupljen, a eto, snimanje je tek počelo.

Izraelci su zahtijevali da otkupe prvi film који ja snimim, a zanimljivo je da je francuski koproducent ušao u ovaj film, a da nije ni znao o čemu se radi.

Otkuda toliko interesovanje za Vaše filmove?

Pa, u posljednje vrijeme su moji filmovi nailazili na veliko interesovanje vani. Recimo, Čudo neviđeno u Sovjetskom Savezu je vidjelo oko 35 miliona ljudi što je stvarno impozantna brojka, dok je Ljepota poroka išla jako dobro i na Zapadu, a film U ime naroda je imao velikog odjeka na festivalu u Montrealu.

Kada već spominjemo film U ime naroda, i kada govorimo uopšte o Vašim filmovima, treba reći da o njima redovno postoje protivurječna mišljenja, pogotovo u Crnoj Gori, ali, poneka mišljenja i ocjene Vam sigurno zasmetaju?

Pa ja sam na to računao i ja na to računam. Računam na to da se svi ne mogu složiti sa mojim svijetom. Zapravo, koliko je Crnogoraca, toliko je Crnih Gora. U stvari, svaki Crnogorac ima svoju Crnu Goru. Zašto je ne bih i ja imao, ali me začudi da bi poneko htio da ima jedino i isključivo pravo na Crnu Goru, ali tu Crnu Goru koju on vidi i samo nju, ne dajući mi pravo da ja imam svoju Crnu Goru, zapravo svoj svijet. Jer ja zapravo ne slikam Crnu Goru, ja samo pravim filmove u Crnoj Gori. Stoga imam ambicija i želja da taj moj svijet komunicira sa svim ljudima, i onima koji su van Crne Gore.

Nije li takav slučaj upravo završena serija Đekna, koja je izazvala i te kako veliku raspravu ne samo u Crnoj Gori već i van nje. Kako ste doživjeli sva ta, najčešće oprečna mišljenja?

Mene je to malo i zabavljalo, jer moram priznati da su ti napadi najčešće bili nevješti i dosta jednostrani, a koji put i naivni. To je sve zajedno bilo prilično zabavno, mada je bilo i onog ozbiljnog, prijetnji u novinama i slično. Ali, što su oni bili ozbiljniji, meni je bilo sve zabavnije, jer stvarno mislim da nema niko pravo na jedan jedini svijet.

Šta, po Vašem mišljenju, crnogorsku duhovnost čini osobenom?

Crna Gora je nekako na granici mediteranskog i kontinentalnog. Tu se sudaraju i sudarali su se razni vjetrovi. To se prelamalo u sudbine tih ljudi, formiralo ih je takve kakvi jesu. Od rođenja tu čovjek ratuje sa svim mogućim nedaćama. Jer, pošto nijesu mogli da ostvare neku veću ekonomsku sigurnost, ljudi su to nadoknađivali stvaranjem mitova o važnosti duhovne vrijednosti. Otuda je riječ na visokoj cijeni. Skoro nije važno kako ko živi, već kako ko umije svoj život reći. Dakle, duhovni život ima prednost u odnosu na materijalno bogatstvo. Naravno i toga je manje.

Da li smo danas dovoljno otvoreni za nove ideje, nove osjećajnosti i igre duha?

Nijesmo. Čak mi se čini da smo opterećeni mnogim sistemima mišljenja i da smo bliži reprodukciji, a dalje od razigranosti. Svako vrijeme mora da ima svoje duhovne predvodnike koji krče nove puteve. Danas ljudi ne vole rizike, prija im udobnost, vjeruju da se ne živi dovijeka. Osim toga, u ovim vremenima koja nude neizvjesnost, ljudi se više drže kopna. Društvo kao da je stalo po strani njihove duhovnosti. Čini se tako. Kod nas se kultura uvijek smatrala kao luksuz, kao nešto nepotrebno ili samo djelimično potrebno. Nešto, bez čega se može preživjeti. Bilo bi stoga zanimljivo kada bi se samo jedteke. Kada bismo ostali bez televizije, bez radija, samo jedan dan, bez toga što jeste duhovnost. Bilo bi onda zanimljivo razgovarati sa ljudima, pitati ih šta misle o svemu tome što im se ponekad čini da nije bitno. Može li se mirno prelaziti preko činjenice da nam svakodnevno odlazi u svijet toliko sposobnih i talentovanih ljudi. Ravnodušnost prema umnim ljudima proizilazi iz straha bezumnih prema svemu što je novo i nepoznato. Oni koji su otkrivali novo i nepoznato, uvijek su bili izloženi udarcima bezumne većine. Prema svemu što odiše pameću i znanjem rađa se otpor i potreba da se ta manjina potisne. Zato je glupost teško pobijediti. Osim toga, vlast je uvijek voljela da oko sebe ima manje pametne, a upravo, vlast koja oko sebe ne okuplja umne ljude je slaba vlast. To ni za koga nije dobro jer ide na uštrb civilizacijskog napretka društva. Nijedno dobro ni za umne, niti za one bezumne, ni za vlast, ni za potčinjene. Na svu sreću, um i znanje ne mogu se lako potčiniti. Ja vjerujem u pobjedu uma. Jer društvo treba stvarati voljom, a ne bičem.

Ipak, ostaje nam da kao i Vi iskušavamo đavola. Zašto?

Pa mi se zapravo svakog trenutka i svakog dana, uvijek, iskušavamo đavola. Mi se uvijek poigravamo tim đavolom, i uvijek smo negdje tu da nas taj đavo ili uništi ili da mi uništimo njega. Iskušavamo zapravo ono tamno u nama, one tamne istine koje su možda i najbliže toj konačnoj istini kojoj svi težimo i za kojom uporno tragamo.

U Petrovcu, 1989. godine