Trg pjesnika ugostio Mihajla Pantića: Književnost kao traganje za onim što ne možemo do kraja da dokučimo

Na Trgu pjesnika u Starom gradu u Budvi sinoć je nastavljen književni program XL festivala Grad teatar. Gost večeri bio je istaknuti pisac, književni kritičar i univerzitetski profesor Mihajlo Pantić, čiji je dugogodišnji autorski, kritički i uređivački rad ostavio dubok i neizbrisiv trag u profilisanju književnog programa ovog festivala.

U sadržajnom dijalogu sa moderatorom večeri Gojkom Božovićem, pjesnikom, esejistom, književnim kritičarom i izdavačem, Pantić je pred budvanskom publikom otvorio brojna pitanja o savremenom trenutku u književnosti, odnosu prema književnom tekstu iz ugla pisca i profesora, uredničkim izazovima, ali i o tematskim, stilskim i poetičkim meandrima svojih najnovijih i ranijih proznih ostvarenja.

Uvodni dio večeri Božović je posvetio kompleksnom i višeslojnom opusu Mihajla Pantića, naglasivši da je riječ o stvaraocu koji je u srpskoj i regionalnoj književnosti prisutan na nekoliko ključnih kolosijeka: kao istoričar proze, esejista, kritičar, antologičar, ali prije svega kao posvećeni pripovjedač.

„On je u književnosti, kao što znate, prisutan na različite načine. Na jednoj strani možemo da ga pratimo kao istoričara srpske književnosti, prevashodno istoričara srpske pripovijetke. Na drugoj strani možemo da ga pratimo kao esejistu u čitavom nizu tomova knjiga u kojima se bavi pitanjima od toga zašto ljudi danas pišu književnost do toga zašto ljudi danas čitaju književnost. Od toga zašto je nestala socijalna funkcija književnosti do tog pitanja na koji način mi doživljavamo sve oko sebe i da li u tom sporazumu ili nesporazumu, saglasnostima ili nesaglasnostima sa našim svetom, na koji način nam književnost zapravo tu može biti saveznik i putovođa", istakao je Božović.

Govoreći o Pantićevom kritičarskom radu, Božović je podvukao da se ne radi o prigodnom procjenjivanju novih naslova, već o poluvjekovnom i sistematskom praćenju savremene proze i poezije, kakvo se rijetko sreće u istoriji naše književnosti.

„Možemo Mihajla Pantića da pratimo kao književnog kritičara, i to ne kao književnog kritičara koji je u jednom trenutku imao potrebu da procjenjuje književne stvari, nove knjige, nove autore, nove književne glasove, da ih stavlja u neke postavljene poretke književnih vrednosti, nego kao jednog od najznačajnijih i najistrajnijih kritičara u istoriji srpske književnosti. U nekim ranijim periodima oglašeni kritičari su u drugačijim medijskim, kulturnim i književnim okolnostima pisali 3, 4, 5 ili 6 godina, a Mihajlo Pantić piše kritiku, i to kritiku i proze i kritiku poezije, pa to je sad već skoro pola vijeka. I nekoliko tomova knjiga u koje su složene njegove kritike proze i nekoliko tomova knjiga u koje su složene njegove kritike savremene poezije."

Takođe, naglašen je i izuzetan značaj Pantićevog trotomnog antologijskog izbora srpske pripovijetke, koji prati razvoj ove forme od usmenih i ustaničkih hronika do savremenog trenutka. Božović je istakao da ta antologija, objavljena prije dvadeset godina u tri toma, bez ikakve sumnje predstavlja najambiciozniji i najznačajniji poduhvat te vrste. Centralna tema razgovora bila je Pantićeva nepokolebljiva odanost kratkoj prozi u vremenu u kojem dominira roman.

„Ali čitaoci Mihajla Pantića najprije prepoznaju i najprije prate kao pripovjedača, i to kao jednog od rijetkih pripovjedača koji je u potpunosti posvećen tom obliku književnosti. Pripovijetka je, kao što znate, zajedno s poezijom, temelj književnosti. Ali u savremenim okolnostima u kojima vidimo da je prevlast romana, vidimo da su mnogi poznati pripovjedači, pa i mnogi poznati pjesnici počeli da pišu i romane, ili samo romane, ili prije svega romane. A Mihajlo Pantić je jedan od rijetkih glasovitih pripovjedača koji nije napisao roman, nego je zapravo svoju književnu koncentraciju, svoje književno umijeće zaposlio na tom jednom starom, provjerenom obliku kao što jeste pripovijetka. I ta posvećenost, ta privrženost ovoj formi, nema nikakve sumnje, jeste nešto što pada u oči."

Analizirajući Pantićev pripovjedački luk u retrospektivi, Božović je izdvojio dva glavna toka Pantićevog proznog rada:

„Jedno su njegove kratke i najkraće priče koje su objavljene u više dopunjenih izdanja, a drugi tok pripovijedanja Mihajla Pantića jesu njegove priče stabilne, standardne dužine, one koje su između pripovijetke, ponekad se produžavaju prema noveli, ali ostaju na terenu stare, dobre priče.”

Pozdravljajući prisutne na Trgu pjesnika, Mihajlo Pantić se najprije prisjetio svojih ranijih dolazaka na festival, potcrtavajući ličnu i profesionalnu vezu sa Budvom:

„„Moram na početku da kažem da se ovdje osjećam kao veteran davnih dana, 1991, 1992, 1993. godine ja sam ovdje bio kao tada mlad kritičar i kao član žirija za Gradsku nagradu „Stefan Mitrov Ljubiša", koja se održala za sve ove godine i čini čast i ovom gradu, a rekao bih na poseban način i samoj književnosti.”

Nakon što je Pantić pročitao odlomak iz priče, Božović se nadovezao pitanjem o načinu na koji pisac neprestano osvaja nove prostore, od intimne sobe, preko gradskih hronika, do univerzalnih ljudskih stanja. Odgovarajući na pitanje Pantić je objasnio svoj unutrašnji stvaralački impuls kroz slikovitu analogiju:

„Naravno, pisanje je u mnogo čemu jedan spontan proces u kojem čovjek gleda sve, sluša i u sebi traži nekakve ključeve i rješenja. Ali generalno gledano, ja se nalazim na tom putu na kojem se stalno pitam šta će mi sljedeći put donijeti. To je to čitanje „znakova pored puta". Za moje pripovijedanje je bitno ono što se u nauci zove ključna riječ. Svaka knjiga mora da ima ključnu ili težišnu riječ i da se na nju osloni, a sve što se pripovijeda mora da se vrati u nju. To je nekad u naslovu a nekad i nije, kao „Sedmi dan košave”, što je malo apokaliptično, ali u suštini isto vodi prema osjećanju pometenosti čovjekove u savremenom svijetu. Poslije toliko knjiga koje sam napisao, raduje me što vidim da još ima tog prostora. Nisam se ispisao do kraja i dalje imam u sebi neke priče koje čekaju trenutak kada ih treba jednostavno pretvoriti u pisanu formu."

U daljem toku razgovora, Božović se osvrnuo na stilske prelomne tačke u Pantićevom radu. Istakao je kako su prve tri knjige osamdesetih bile istraživačke i eksperimentalne (vrhunac u knjizi „Pesnici, pisci i ostala menažerija”), dok se od Novobeogradskih priča u književnost uveliko useljava stvarni svijet: političke borbe, izbjeglice, ratni Beograd, te upečatljive slike bombardovanja 1999. godine. Božović je upitao Pantića kako se odlučio za Beograd kao stalnu stajnu tačku i kako ga ispunjava duboko realnim, dogođenim pričama. Pantić je naglasio da, uprkos prisustvu istorijskih kulisa, sebe ne smatra istorijskim piscem:

„Prve tri knjige su knjige ovladavanja iskustvom, u kojima čovjek traga prije svega za svojom pripovjednom formom i koje imaju veliko uporište u mom iskustvu čitanja. Ja želim da svaku svoju knjigu napišem na drugačiji način, nisam težio jednolikosti stila. Kad uporedim moju prvu i moju desetu knjigu, vidim dubinski unutrašnji preobražaj. Teret istorije koji smo proživjeli za više od pola vijeka bio je prilično turbulentan i traumatičan životni put koji oblikuje našu stvarnost. Tu se postavlja momenat istoričnosti. Ja sebe ne doživljavam kao istoričnog pisca koji želi da polazi isključivo od istorijske datosti. Njihov odjek je nesporan, ali je po mom mišljenju sekundaran. Vratio bih se Čehovu, koji govori da naš život oblikuje istorija, politika, lična sudbina i porodični odnosi, ali da njega u suštini zanima ono što je esencijalno ljudsko, ono što je konstanta naše prirode. To su bazična osjećanja: s jedne strane ljubav, s druge bol, trauma ili patnja. Književnost ovog podneblja je prije svega okrenuta istoriji, od Stevana Sremca, preko Andrića, Crnjanskog, Rastka Petrovića, Pekića, Kiša, pa do Radoslava Petkovića i Gorana Petrovića. Postoji takav istorijski model pripovijedanja, a postoji i ovaj moj, koji je više okrenut traganju za nečim što nije do kraja odgonetljivo. Najbolje pripovijedamo o stvarima koje ne možemo do kraja da dokučimo. Kad bi me neko pitao šta je to ljubav, niko od nas ne bi mogao da odgovori rečenicom koja bi jasno definisala taj pojam. I baš zato što nam ta definicija izmiče, mi ne prestajemo da se njome bavimo."

Objašnjavajući kako iz akumuliranog iskustva nastaje proza, Pantić je podvukao značaj umjetničke kontrole.

„Postoji više tipova iskustva. Ključno pitanje za svakog ko piše jeste: Odakle ja to pišem? Imamo polje iskustva, polje mašte, polje osjećajnosti... Prođe izvjesno vrijeme, čovjeku se dese neke stvari u životu i tek kad se donekle zatvore, imaš potrebu da o njima nešto kažeš. Mene odjednom ono o čemu pripovedam samo se nametne, napišem dvije priče i tek onda shvatim da je to tema koja se pojavila kao sažetak iskustva koje je prošlo kroz mene. Mašta je vrlo iscrpljujuća stvar ako se upustite u prostor proizvoljnosti. Pisanje je u velikoj mjeri, ako ne i u pretežnoj, jedan vid disciplinovanja mašte. Moraš to što imaš u sebi, što se valja kao konglomerat uvida, senzacija i slika, u jednom trenutku privesti formi. Privođenje formi nije ništa drugo nego disciplinovanje mašte. Tu primarni kreativni proces, koji je blizak iracionalnom i dolazi iz nekodifikovanih zona, dobija svoju konačnu strukturu. Kao grozd koji ima centralnu peteljku oko koje se vezuju zrna."

U završnom dijelu razgovora, Božović je otvorio temu junaka po imenu Cibulka, urbanog autsajdera, neuspješnog boksera i alkoholičara s periferije koji dobija centralno mjesto u knjizi Roman o Cibulki. Božović je primijetio da, dok neki junaci u Pantićevim pričama samovoljno odlaze među beskućnike u znak pobune, Cibulka predstavlja izvornog i suštinskog marginalca.

Pantić je uz osmijeh opisao kako je stvoren taj lik:

„Cibulka je pao s plafona, doslovno tako. Prije mnogo godina, moj dragi prijatelj i pjesnik Miodrag Raičević pravio je zbornik priča u kom je tražio da se pisci moje generacije na ironičan način obrate modelu takozvane crne ili stvarnosne proze. Nisam znao šta bih napisao jer nisam pisac te vrste, ali sam se sjetio da sam u najranijem djetinjstvu na Novom Beogradu čuo taj čudni nadimak „Cibulka". I onda sam ga napravio ni od čega, od blata, kao nekog golema. Kasnije je Goran Petrović pravio zbornik posvećen Bori Stankoviću, pa sam napisao priču koja evocira Boru. Tako sam sakupio nekoliko priča. Kad su me ljudi po ko zna koji put pitali: „Hoćeš li konačno napisati taj roman?", odgovarao sam da sam ja pisac priča i da ću to ostati. Ali kako sam Cibulku već provukao kroz razne situacije, riješio sam da popunim praznine, da se sjetim njegovog djetinjstva, ljubavi i kraja. Nazvao sam to Roman o Cibulki, iako je to u stvari priča o životu jednog autsajdera. Marginalci i autsajderi su ključna tema evropske književnosti 19. i 20. vijeka, od Viktora Igoa i Dostojevskog, preko Čehova, do Andrićevog Čorkana i Bore Stankovića, koji je sa Božjim ljudima prvi napisao knjigu o autsajderima u srpskoj književnosti. Nisam pretpostavljao da će se i meni neki autsajder utrpati u pripovedanje, ali to potvrđuje moje pravilo, da svaku knjigu treba napisati na drugačiji način. Uporedite Cibulku sa knjigom „Pjesnici, pisci i ostala menažerija” i vidjećete da nemaju čvrste veze, a to je upravo ono što me interesuje."

Nakon razgovora, Pantić je veče na Trgu pjesnika zaokružio čitanjem još jedne svoje priče, ostavivši budvanskoj publici upečatljivo svjedočanstvo o snazi i trajnosti kratke prozne forme.