CGO: Sjećanje na "Oluju" mora biti zasnovano na činjenicama, pravdi i poštovanju žrtava
Povodom 31. godišnjice vojno-policijske operacije „Oluja“, sprovedene od 4. do 7. avgusta 1995. godine, Centar za građansko obrazovanje (CGO) podsjeća na stradanje civila, masovno izbjeglištvo i gubitak domova desetina hiljada ljudi. Ova godišnjica još jednom ukazuje na trajnu društvenu i pravnu obavezu procesuiranja svih ratnih zločina i obezbjeđivanja pravde za žrtve.
Istorijski kontekst i razmjere stradanja
Nakon raspada Jugoslavije i proglašenja nezavisnosti Hrvatske 1991. godine, na dijelu njene teritorije sa većinski srpskim stanovništvom formirana je samoproglašena Republika Srpska Krajina. Operacija „Oluja“, koja je započela napadom na Knin 4. avgusta 1995, označila je slom te tvorevine, ali i početak masovnog egzodusa Srba iz te regije. Tokom i nakon operacije zabilježeni su teški zločini nad srpskim civilima i sistematsko uništavanje njihove imovine.
Procjenjuje se da je tokom operacije protjerano oko 200.000 ljudi, koji su utočište potražili uglavnom u Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugim zemljama regiona. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), spaljeno je najmanje 22.000 kuća, dok je ogroman broj objekata opljačkan ili razoren. Zvanični poimenični popis zagrebačke organizacije Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću bilježi 1.747 žrtava srpske i 466 žrtava hrvatske nacionalnosti. Među stradalim Srbima dominantni su civili, dok među hrvatskim žrtvama većinu čine pripadnici oružanih snaga.
Pravosudni epilozi i kontroverze pred MKSJ
Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, za zločine počinjene u „Oluji“ i nakon nje, suđeno je Ante Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Iako su Gotovina i Markač prvostepenom presudom 2011. godine osuđeni na 24 i 18 godina zatvora (uz oslobađanje Čermaka), Žalbeno vijeće MKSJ ih je 2012. godine oslobodilo svih optužbi. Ova odluka izazvala je oštre polemike, jer su dva sudska vijeća na osnovu identičnih činjenica donijela potpuno suprotne zaključke.
Uprkos odlukama Haškog tribunala, činjenice o ljudskim stradanjima i dalje obavezuju domaće pravosudne organe. U hrvatskim tužilaštvima evidentirane su 6.390 krivične prijave za djela povezana sa „Olujom“, dok su pretežno procesuirane 2.380 osobe, mada i dalje nedostaju transparentni podaci o identitetu osuđenih i konkretnim krivičnim djelima.
Podijeljena sjećanja i politizacija prošlosti
Svaki avgust donosi dvije suprotstavljene komemoracije: Hrvatska 5. avgust slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, dok Srbija 4. avgust obilježava kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe. Ova diametralno suprotna kolektivna sjećanja potiskuju u drugi plan patnju žrtava i prijeko potreban dijalog o pomirenju.
Tri decenije kasnije, ključna pitanja – od sudbine nestalih i statusa raseljenih, do adekvatnih reparacija i dostojanstvene memorijalizacije – ostaju otvorena. Različita politička tumačenja ne mogu i ne smiju izbrisati činjenicu da su nedužni civili stradali, a državne institucije regiona imaju jasnu dužnost da svim žrtvama obezbijede istinu i pravdu, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Znanje mladih u Crnoj Gori i uloga obrazovnog sistema
Istraživanja CGO-a pokazuju da je skoro 70% punoljetnih građana Crne Gore upoznato sa događajima iz operacije „Oluja“. Međutim, među mladima postoje ozbiljne praznine:
Manje od polovine (46,7%) navodi da je o ovoj temi učilo u školi.
Čak 44% mladih ističe da uopšte nije upoznato sa ovim događajima.
Ovi podaci jasno ukazuju na potrebu da obrazovni sistem ponudi objektivne činjenice i razvije kritičko razmišljanje o ratovima 90-ih, kako politički narativi i selektivne interpretacije ne bi bili primarni izvor informisanja novih generacija.
Put ka trajnom pomirenju
Kultura sjećanja mora se graditi na poštovanju činjenica, zaštiti ljudskih prava i prihvatanju odgovornosti za učinjeno, a ne na političkim zloupotrebama. CGO poziva sve regionalne aktere da intenziviraju rad na rasvjetljavanju sudbine nestalih, procesuiranju odgovornih i reformi obrazovanja. Samo iskrenim suočavanjem s prošlošću, utemeljenim na istini i empatiji, možemo postaviti osnove za trajno povjerenje i stabilnost u regionu.