Iva Pavlović: Gdje su danas granice govora mržnje, medijske pismenosti i kulture oblačenja

Emisija Sve boje kulture na talasima Radio Budve obilježila je svoj jubilej – 150. izdanje u petoj sezoni emitovanja. U studiju je bila Iva Pavlović, direktorica Radio Televizije Budva, koja je svojim dugogodišnjim iskustvom u medijima dala poseban uvid u teme kulture i medija.

Govor mržnje – gdje je granica?

Pavlović je otvorila temu sa distinkcijom koju često zaboravljamo

„Ja mislim da govor mržnje, prosto, moramo prvo da vidimo i da definišemo ili da redefinišemo pojam govora mržnje, zato što često se pod kvalifikacijom govor mržnje suzbija kritičko mišljenje. I sada sam ja u dilemi – šta je danas govor mržnje u medijima? Da li je to svaki put kada ja kažem da mi se ne dopada neka predstava, zato što smatram da vrijeđa moja osjećanja kao vjernika, ili je moje pravo da izrazim nezadovoljstvo?“

Primjer iz prakse dodatno pojašnjava problem:

„Prije nekoliko dana otvorim društvenu mrežu i vidim žene kako se grle, a ispod teksta stoje komentari da je jedna od njih izložena stravičnom govoru mržnje – jer je neko napisao par ružnih komentara. Dakle, govor može da bude uvredljiv, ali ne možete da targetirate cijelu medijsku kuću zato što je gost u programu ‘proklizao’ iz teme. To nije realno, niti korisno za javni diskurs.“

Naglašava i posljedice preširoke upotrebe izraza:

„Danas teško da možete da ispričate i neki vic u društvu, jer ste u strahu da vas neko ne prijavi zbog govora mržnje. Mi više nemamo javnu diskusiju. Ovdje više niko ne želi nikoga da sluša. Razgovaramo samo sa istomišljenicima jer je to sigurna zona. A to nije prostor za razvoj i razmjenu mišljenja.“

Pavlović jasno razdvaja odgovornost novinara i zloupotrebu termina:

„Naravno, postoji odgovornost za riječ koja ide u etar. Ali ne možete kažnjavati cijelu redakciju zato što je gost slučajno izgovorio nešto što nije trebalo. To je učestali problem – pojedini segmenti javnog prostora zloupotrebljavaju pojam ‘govora mržnje’ da bi ućutkali kritiku.“

Medijska pismenost – odgovornost i profesionalizam

Razgovor se potom nadovezao na medijsku pismenost i profesionalnu odgovornost novinara:

„Uf, pitanje odgovornosti… i to je već teren onoga što se zove lažna vijest. Ali moramo se zapitati koliko su danas novinari medijski pismeni – da li prepoznaju manipulaciju, da li znaju da razlikuju pouzdan izvor od poluinformacije?“

O mladim novinarima i preprekama sa kojima se susreću:

„Mladi su ambiciozni, brzi, dobro se snalaze u tehnologijama i informacijama. Ali njihov fond riječi je uži, kritičko promišljanje slabije razvijeno. To nije razlog za patetiku, već obaveza da im se pristupi drugačije. Potrebno je vrijeme, strpljenje, mentorstvo.“

Dodaje i praktičnu dimenziju problema kadra u lokalnim medijima:

„Ljudi često izbjegavaju novinarstvo. Čak i kad uđu u redakciju, poslije nekog vremena pobegnu u PR ili komercijalne kuće koje nude bolju zaradu. Lokalni javni emiteri imaju problem i da formiraju kadar i da ga zadrže. Formiranje i zadržavanje kadra zahtijeva resurse i strpljenje, a većina kolega jednostavno nema prostora za to.“

Kultura oblačenja – zaboravljena abeceda

Na kraju, Pavlović se osvrće na segment profesionalnog identiteta koji je danas gotovo zaboravljen – kulturu oblačenja.

„Ne možete da nosite kratke suknje, duboke dekoltee, jarke boje, nakit kao da ste stavili cijelu novogodišnju jelku na sebe. Vi ne morate da budete najljepši na svijetu, ali vaše lice mora biti prijatno, otvoreno i čisto. Prezenter nije zvijezda estrade – on ulazi u dom gledalaca. Ne smije biti napadan – to je abeceda javnog nastupa.“

Ona se prisjetila i svojih početaka krajem devedesetih:

„1998. godine, kada smo počeli ozbiljno da radimo u studijskim prostorijama Televizije Crne Gore, učili smo sve od nule. Tri mjeseca smo prolazili kroz drill postavljanja potpuno novog televizijskog koncepta. Radila sam sa Aleksandrom Tijanićem i Tanjom Jordović, koji su nas bukvalno ubacivali u brazdu. Tada je bilo nezamislivo da neko dođe na ekran sa dugom kosom koja skače, sa nakitom koji šljašti, sa crvenim karminima ili prejakim eyelinerima. Sve to je bilo nedopustivo. Morali ste da naučite da vaš izgled doprinosi poruci koju šaljete.“

Pavlović objašnjava suštinu:

„Ne radi se o tome da budete najljepši ili najupečatljiviji. Radi se o harmoniji – da vaša pojava ne odvlači pažnju od informacija koje plasirate. Ako ste prezenter, vaša je uloga da ljudi gledaju i slušaju vas, a ne da budu fascinirani vašim modnim eksperimentima. Svaka boja, linija, detalj mora da ima svoju mjeru.“

Komentarišući savremeno stanje, dodaje:

„Danas su standardi popustili. Čast izuzecima, ali prečesto vidimo prezentere ili voditelje koji izgledaju kao da su izašli iz šou programa, a ne iz studija informativne ili kulturne emisije. To nije samo pitanje estetike – to je pitanje poštovanja publike, profesionalnog identiteta i same medijske poruke.“

Praktičan savjet za sve koji ulaze u studio:

„Ja bih voljela da svi koji danas ulaze u studio zastanu pred ogledalom i zapitaju se – bih li samu sebe pustila u kuću da me ovako vide? Ako odgovor nije pozitivan, možda je vrijeme da razmislimo o svom javnom nastupu. Profesionalizam u medijima ne podrazumijeva samo tačan izgovor riječi i kulturu govora, već i način na koji vas publika doživljava na prvi pogled.“

Razgovor sa Ivom Pavlović podsjetio je da, čak i u vremenu brzih vijesti i pritiska tržišta, mediji imaju profesionalnu obavezu – u govoru, odgovornosti, izrazu i javnom nastupu. To je balans između slobode i mjere, brzine i tačnosti, privatnog i javnog.

Kompletnu emisiju autorke Jasne Bezarević „Sve boje kulture“ možete poslušati u audio verziji:

D.B.

Izvor: Radio Budva