Crna Gora nakon 35 godina država zarobljenih rijeka, ogoljenih šuma i betonirane obale

Iako se navršava tačno 35 godina otkako je Crna Gora zvanično proglašena ekološkom državom, bilans na terenu je poražavajući jer je zemlja preplavljena stotinama divljih smetlišta, rijekama zarobljenim u cijevima, opustošenim šumama, masovnom betonizacijom obale i hronično zagađenim vazduhom.

 

Deklarativna posvećenost zaštiti životne sredine i dalje je u senci političkih, investicionih i ekonomskih interesa, a mnogi parametri pokazuju da je situacija danas znatno lošija nego u trenutku kada je taj koncept utemeljen.

Prema ocjeni Milije Čabarkape iz NVO „Eko-tim“, status ekološke države već decenijama služi uglavnom kao lijepa parola, umjesto da predstavlja osnovni stub razvoja društva. Najveći problem leži u tome što se očuvanje prirode u odlukama nadležnih stalno potiskuje u drugi plan pred kratkoročnim profitom, pri čemu odgovornost najčešće izostaje, a institucije ne uspijevaju da dosljedno sprovode zakone i sankcionišu devastaciju prostora.

U prilog tome govore brojne ekološke rane poput rijeka ostavljenih bez korita zbog izgradnje malih hidroelektrana, dugogodišnje bespravne sječe šuma, kao i neprečišćenih komunalnih otpadnih voda koje se izlivaju direktno u vodotoke i more zbog nedostatka adekvatnih postrojenja. Pored opasne neplanske gradnje i pritiska na primorsku obalu i Boku Kotorsku, zabrinjavajuće je i to što se u slučajevima ekoloških incidenata, poput zagađenja rijeke Ćehotine iz jalovišta rudnika „Šuplja stijena“ 2025. godine, vrlo teško dolazi do jasne individualne odgovornosti.

Slično mišljenje dijeli i dugogodišnja aktivistkinja Nataša Kovačević, koja naglašava da je jaz između ustavne ideje i stvarnosti dostigao maksimum, te da su svečane proslave ovog datuma postale paradoksalne u situaciji kada se građani i civilni sektor neprestano bore protiv uništenja bisera prirode i trovanja vazduha u Pljevljima i Bijelom Polju. Ona upozorava i na opasnosti od novih investicija u fosilni gas, čime se pod plaštom tranzicije otvara rizik od nove uvozne zavisnosti, dok ključni problem ostaje nedostatak političke volje da se postojeći zakoni sprovedu u praksi.

Iako se na papiru i kroz proces evrointegracija bilježi formalni napredak u usvajanju zakona i strategija, prosječan građanin taj napredak ne prepoznaje u svom svakodnevnom okruženju, jer i dalje udiše zagađen vazduh, gleda divlje deponije i trpi posljedice neuređenog upravljanja otpadom. Ornitolog i građanski aktivista Darko Saveljić dodaje da i nova vlast nastavlja sa praksama koje ugrožavaju prirodu – od istraživanja nafte i gasa u Jadranu i eksploatacije šljunka iz Morače, do spornih izmjena Zakona o šumama – što pokazuje da se stvarni uspeh ekološke države ne može dokazati pukim dokumentima, već isključivo čistijim vazduhom, zaštićenom prirodom i efikasnim institucijama.