Marija Liješević - Od predstava u porodičnom domu, preko Grad teatra do scene Ateljea 212

U svijetu glume, neki putevi se čine unaprijed ispisanim, ne kao moranje, već kao prirodan nastavak djetinjstva prožetog umjetnošću. Za mladu glumicu Mariju Liješević, teatar nije bio izbor koji je došao preko noći, već ambijent u kojem je odrasla, od prvih improvizovanih predstava sa igračkama u porodičnom stanu, preko iskustva u Gradu teatru, pa sve do prestižnih beogradskih scena.

Razgovarali smo sa Marijom o njenim počecima, izazovima građenja likova, radu u kultnom ansamblu Ateljea 212 i neraskidivoj vezi sa njenim mediteranskim korijenima.

Pozorište kao sudbina, a ne trenutak odluke

Marijin susret sa magijom scene desio se u najranijem djetinjstvu, a uticaj porodice i rodnog grada bio je presudan.

„Sa pozorištem sam se upoznala vrlo rano, preko babe, strica i naravno Grada teatra koji mi je bio prvi posao u životu. Ono je uvijek bilo prisutno. Jedno od mojih prvih sjećanja smo moj stric i ja u hodniku stana kako pravimo pozorišne predstave sa mojim igračkama. Imam utisak da sam porasla sa pozorištem i da nije postojao taj jedan 'trenutak' shvatanja, već je bilo očekivano da će to biti moj poziv“, priča Liješević, za portal RTV Budva.

Izazov autentičnosti: Traženje sličnosti, a ne razlika

Kada je riječ o glumačkom zanatu, Marija vjeruje u posvećenost i duboku introspekciju. Za nju recept za uspjeh ne postoji, postoji samo rad.

„Ostati vjeran sebi i dati sebe liku je veliki izazov. Voljela bih da imam recept, ali prosto rad, rad, rad. Trudim se da što bolje upoznam lik i nađem što više zajedničkog, jer smatram da nije pitanje koliko smo različiti, već koliko smo zapravo slični“, istakla je.

Od „uskakanja“ do „Ode radosti“ u Ateljeu 212

Njen profesionalni put dobio je važan zamah 2023. godine, kada je kao studentkinja četvrte godine stala na scenu Ateljea 212. Uskakanje u predstavu „Noćna straža“ bilo je vatreno krštenje pred iskusnim glumačkim ansamblom.

„Prvi put sam stala na tu scenu sa ljudima koji su glumci 'sa kilometražom', a ne moje kolege sa faksa. Automatski su me prihvatili i ni u jednom trenutku se nisam osjećala kao neko sa manje iskustva, makar oni nisu bili takvi prema meni. Ja sam, naravno, osjećala nevjerovatan strah i odgovornost", prisjeća se Marija.

Ta saradnja se prirodno nastavila kroz novi projekat, vodvilj Fedora Šilija „Oda radosti“ u režiji Gordana Kičića, koji se bavi ljudima kojima su novac i ego glavni pokretači.

„Oda radosti' je prva predstava koju sam radila od samog početka procesa, a ne kao alternacija. Povjerenje na sceni je ključno; kolektivno funkcionišemo kao jedno. Hemija se gradi kroz proces i mi zaista uživamo dok pričamo tu priču, zabavljajući se zajedno sa publikom“, kazala je ona.

Mediteranski korijeni i nepredvidivost budućnosti

Iako je trenutno fokusirana na pozorište, Marija ne krije želju da se oproba i na velikom platnu. Ipak, njeni planovi ostaju otvoreni za sve što život donosi, uz zadržavanje autentičnog stava koji nosi iz Budve.

„Trenutno mi je cilj da radim, a voljela bih da se oprobam i u filmu. Možda za deset godina nestanem na nekom pustom ostrvu ili odem u planinu i nikad se više ne vratim. Vjerujte da život može u deset minuta potpuno da se promijeni“, istakla je.

Na pitanje kako balansira između svojih korijena i profesionalnog života u novoj sredini, Marija odgovara jednostavno:

„Iskreno, ja ne balansiram. Prosto se uvijek pojavim kao ja, Marija Liješević, i trudim se da radim šta mi prija. A da li moji mediteranski korijeni unose neku drugu boju u teatar – to neka kažu drugi“, zaključila je u razgovoru za portal RTV Budva. 

D.P.