Crna Gora među zemljama sa najjeftinijom hranom u Evropi – ali sa najvećim pritiskom na kućni budžet
Iako su cijene hrane u Crnoj Gori znatno ispod prosjeka Evropske unije, građani na osnovne namirnice troše znatno veći dio svojih prihoda nego stanovnici bogatijih evropskih zemalja, pokazuju najnoviji podaci Eurostata.
Foto: Pexel
Iako su cijene hrane u pojedinim evropskim zemljama niže nego u prosjeku Evropske unije, domaćinstva u tim državama često izdvajaju znatno veći dio svog budžeta za ishranu.
Hrana je jedan od najvećih troškova domaćinstava u Evropi. U prosjeku, u EU ona čini oko 11,9 odsto ukupne potrošnje, ali u nekim zemljama, poput Rumunije, taj udio raste i do 20 odsto.
Gdje je hrana najskuplja, a gdje najjeftinija u Evropi
Cijene hrane znatno variraju širom Evrope. Eurostatov indeks nivoa cijena hrane omogućava upoređivanje tako što se prosječna korpa hrane u EU postavlja na vrijednost od 100 eura. Vrijednosti iznad 100 znače da je zemlja skuplja od evropskog prosjeka, dok vrijednosti ispod 100 ukazuju na niže cijene.
Prema podacima Eurostata za 2024. godinu, Sjeverna Makedonija je bila najjeftinija zemlja za kupovinu hrane među 36 evropskih država. Standardna korpa hrane tamo je koštala oko 73 eura, što je čak 27 odsto jeftinije od prosjeka EU.
Na drugoj strani spektra nalazi se Švajcarska, gdje su cijene hrane 61,1 odsto više od prosjeka EU – ista korpa košta 161,1 euro.
Sjeverna Makedonija je zemlja kandidat za članstvo u EU, dok Švajcarska nije dio Evropskog ekonomskog prostora (EEA), već odnose sa EU uređuje kroz mrežu bilateralnih sporazuma.
EU, EFTA i Balkan: Jasna linija podjele
Unutar same EU, Rumunija ima najniži nivo cijena hrane (74,6 eura), dok je Luksemburg najskuplji (125,7 eura). Hrana je u Rumuniji 25,4 odsto jeftinija, a u Luksemburgu 25,7 odsto skuplja od evropskog prosjeka.
Uz Švajcarsku, vrh liste najskupljih zemalja čine i dvije članice EFTA-e – Island (146,3 eura) i Norveška (130,6 eura). Ove zemlje nijesu članice EU, ali sarađuju sa Unijom kroz trgovinske i tržišne sporazume, uz zadržavanje veće nacionalne kontrole nad zakonima i politikama.
Hrana je najmanje 10 odsto skuplja od prosjeka EU i u Danskoj, Irskoj, Francuskoj, Austriji i Malti.
Nasuprot tome, jugoistočna Evropa i Zapadni Balkan bilježe najniže cijene hrane. Pored Sjeverne Makedonije i Rumunije, znatno ispod prosjeka EU su i Turska (75,7 eura), Bosna i Hercegovina (82,5), Crna Gora (82,6) i Bugarska (87,1).
Srbija (95,7) i Albanija (98,7) takođe su jeftinije od prosjeka EU.
Među četiri najveće ekonomije EU, Italija (104) i Njemačka (102,9) imaju više cijene hrane od prosjeka, dok je Španija (94,6) oko 5,4 odsto jeftinija.
Zašto razlike u cijenama bole više siromašnije
Profesorica Ilaria Benedetti sa Univerziteta u Tuscii ističe da ključnu ulogu imaju strukturni faktori – troškovi proizvodnje, integrisanost lanaca snabdijevanja i izloženost globalnim šokovima.
„Manje i visoko otvorene ekonomije, često sa valutama podložnim snažnijim oscilacijama, snažnije su osjetile rast cijena energije i poljoprivrednih inputa tokom pandemije i rata u Ukrajini“, navela je Benedetti za Euronews.
Ona naglašava da razlike u cijenama imaju mnogo veći efekat tamo gdje domaćinstva veći dio prihoda troše na hranu. U mnogim istočnim i jugoistočnim evropskim zemljama taj udio prelazi 20 odsto, dok je u bogatijim ekonomijama uglavnom ispod 12 odsto.
„Zato isti rast cijena ima znatno teže posljedice tamo gdje su prihodi niži“, poručuje Benedetti.
Plate, porezi i potrošačke navike
Profesor Alan Matthews sa koledža Trinity u Dablinu smatra da su razlike u prihodima i platama ključni faktor.
„Zemlje sa višim prosječnim platama, poput Danske i Švajcarske, imaju i više cijene hrane, jer se veći troškovi rada u poljoprivredi, preradi i maloprodaji prenose na potrošače“, objašnjava Matthews.
Dodatni faktor su porezi, posebno PDV na hranu. Neke zemlje, poput Irske, imaju sniženu ili nultu stopu PDV-a na osnovne namirnice, dok se u Danskoj na hranu primjenjuje standardna stopa poreza.
Na cijene utiču i potrošačke navike – u zapadnoj i sjevernoj Evropi veća je potražnja za organskim, premium i brendiranim proizvodima, u odnosu na jeftinije robne marke trgovačkih lanaca.
Šta to znači za prehrambenu sigurnost
Profesor Jeremiás Máté Balogh sa Univerziteta Corvinus u Budimpešti upozorava da ove razlike imaju ozbiljne implikacije po prehrambenu sigurnost.
„Zemlje sa visokim prihodima lakše podnose visoke cijene, dok su domaćinstva sa nižim primanjima u Centralnoj i Istočnoj Evropi nesrazmjerno pogođena – čak i kada su nominalne cijene hrane niže“, rekao je Balogh.
Važno je i to da Eurostatov indeks cijena ne uzima u obzir nivo prihoda, pa ne pokazuje stvarnu pristupačnost hrane. Tako, iako je hrana u Danskoj skupa, građani te zemlje imaju veći raspoloživi dohodak i mogu sebi priuštiti više.
Izvor: Investitor