Oliver Dragojević - Nocturno- Šapat morskih talasa

Piše Miodrag Marković

Postoje trenuci u životu koji se ni sa kim ne dijele, koji postaju naša duboka intima, skrivena ispod teških velova sanjarenja i lutajućih maštanja. Život je satkan baš od tih sitnih iskrica zadovoljstva, sklonjenih od tuđih pogleda, onoga trenutka kada ostanemo sami sa sobom i pogleda uprtog u nebesko sazviježđe, te shvatimo koliko smo mali u svom kosmičkom naumu da postanemo neko ko će svoju širinu vizije ostaviti svima na dar.

Nema bića koje bar jednom sanjarilo nije, da u tihoj noći, kada san na oči nikako ne stiže, budno ne odsanja svoj pramen sreće, širom otvorenih očiju. Ta noć i škripa njenih čini, malo umijeće ljubavi što oraspoloži dušu smrtnika da u lirskom pokušaju stvaranja muzike i posljednju skrivenu nadu, tugu i bol izbaci niz klavirske dirke. Onako sjetno, jetko, što grudi razdire i vatrice pali.

Nokturno. Noć, muzika, ljubav, lirika i sopstveni strah, nanesen kroz čežnju da se ne ostane bez voljene osobe.

Nigdje više ljubavi, nježnosti i straha no u songu Olivera Dragojevića – Nocturno. Ni vjetar, ni kiša od voljenja i strasti jači nisu, sklop između jednog smiraja dana i onog sljedećeg jutra prijatelji nisu noćnim ljubavnicima, onima što čežnju sakriše pod sagove vremena pristojnosti, ali kada udare noćni sati i sve zamre, samo ljubav oživi u vitrinama okovanim stoljećima. I uvijek na drugačiji način od prethodnog takta, tek toliko da stavi do znanja prolaznost vremena. Ali, opet, tu je, mada sklizne sa svakim otkucajem sata, a bespovratno odlazi s prvim jutarnjim tračkom sunca.

Pisati o Oliveru je šapat ka morskim talasima, stajanje na buri koja do kostiju seže i lomi sve one vjetrove što se u sebi nose, prkositi vremenu na litici sjećanja i novih stremljenja kroz sjutrašnji dan i tako ukrug. Ali to zrnce časti i ponosa koje nosi Nocturno, neskrivena ljubav u tmini vaskrslog sentimenta na oronulom epitafu davno izgubljenog ratnika, prefinjeno godi uhu uz stameni srebrni glas pjevača koji ostavlja dušu moru i nježnu pjesmu ljubavi svima nama da je prenesemo dalje niz sve lavirinte budućnosti koji čekaju na naše stope. Kroz godine, vjekove, sve radosti koje nam se na licu vide i sve tuge kroz plač niz oko što kao izvor izlaze. Oliver je oduvijek bio bluz pjevač, najljepši glas tuge što se utka u posljednju krošnju noći i vokal koji boji noć u plavo svitanje i njegov Nocturno.

Na svim prostorima dokle dobacuje sličnost jezika i raspoznavanja, Oliver je bio prihvaćen kao savremenik iz komšiluka, kao neko jako blizak, sve dok ne pusti glas i izdvoji se od svih ostalih. Njegovo specifično sviranje klavira, gospodski stav i prisnost u vremenu i prostoru odavali su ličnost snage, zrelost vokalnog izražavanja i tihu skromnost velikog čovjeka, osobe sa stavom i karakterom. Bio je pravi poeta za klavirom.

U mojoj popriličnoj kolekciji gramofonskih ploča tek tu i tamo poneka od Olivera. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća čuh na nekoj radio-stanici, onako uz put, u prolazu, Nocturno od Olivera, nježno, sjetno, ali nekako vatreno, prikriveno mi je odzvanjalo u ušima. Nisam znao ni sa kojeg je albuma, ali sam imao kolegu s posla koji je volio „morsku muziku“ i pretpostavljao sam da ima sve i od Olivera Dragojevića, pa da izaberem i na audio-kasete nasnimim ono što mi se dopada, a nemam na gramofonskim pločama. Čovjek mi je bez problema dao set gramofonskih ploča od Olivera. Međutim, kada sam prvu ploču izvukao iz omota i stavio na gramofon, primijetio sam da je poprilično prašnjava, a slično je bilo i sa ostalim pločama. Štos je u tome što je taj moj kolega izuzetno pedantan čovjek i što posebnu pažnju posvećuje čuvanju gramofonskih ploča, tako da skoro sve imaju spoljašnje folije i izgledaju kao da su danas izašle iz trgovine. Pa i bolje... Skupih hrabrost, zahvalih mu se na pločama, ali nisam mogao da ga ne upitam zašto su mu ploče onako prašnjave, a znam da voli i sluša muziku koju je stvarao Oliver. Nikada ne možete zamisliti šta mi je odgovorio. Doslovce je rekao: „To je B kolekcija ploča. Kolekcija A se ne daje nikome i posebno je čuvam i pazim.“ Čovjek je uvijek kupovao po dvije iste gramofonske ploče od Olivera Dragojevića, prosto je bio opčinjen onim što je pjevač stvorio u svojoj bogatoj karijeri. Jednu je slušao i davao, ali samo odabranim licima, a druga je bila arhivirana. Za ne daj Bože. Sumnjam da je Oliver imao ovako ozbiljnog, neću napisati fana, ali muzičkog pratioca kroz sav svoj opus, i to u jednom malom kontinentalnom mjestu.

I sada, u eri digitalnog svijeta i nepismenosti istog, kada čujem Olivera i njegov Nocturno, bilo sa kasete ili muzičke platforme za striming, neka tiha jeza prođe kroz mene. Umanji bol godinama nošen kroz iskre vremena, iskroji misli, prelista albume zagaslih memorija i osvježi sve skrivene tuge. Kroz Nocturno čujem sopstvene korake po zvijezdama, kako gaze po rasutim stihovima i lebde na Oliverovom istančanom vokalu. Dovoljno za smirenost i užitak koji traje sve do onih uličica u kojima i posljednji magloviti dah u otužno jutro sipi.

Za mene lično Oliver je oduvijek bio more, sunce, ljubav i klavir. Bio je miris Dalmacije, vina i sjete. A između svih njih lebdio je Nocturno, sa svim njegovim „zvijezdama punim tajnih putovanja“, sa ukusom dječačke jutarnje bijele kafe u finom porcelanu, poslužene na nekom malom čunu privezanom uz obalu. A opet, ovdje škripi snijeg, pahulje listaju svoje dane i čuvaju sjećanje na velikog umjetnika. Olivera. Našeg Olivera, uz koga ide sve, radost i tuga, sreća i bol, jer Ča je život vengo fantažija.

Tekst je posvećen Goranu Sajiću.