Jovana Kuljača-do posljednjeg metra

Za sebe kaže da je uporna, emotivna, tvrdoglava, ambiciozna i odana. Kod drugih najviše cijeni iskrenost, dok je najviše obraduju male, neplanirane stvari[ Voljela bi da može da zaustavi vrijeme-to je Jovana Kuljača.

Od prvih takmičarskih nastupa za Plivački klub Budvanska rivijera do Olimpijskih igara u Parizu, Jovana Kuljača je za nekoliko godina prošla put od mladog talenta do crnogorske reprezentativke na najvećoj sportskoj sceni.

Rođena je 6. maja 2004. godine u Podgorici, a njene glavne discipline su sprinterske trke slobodnim i leđnim stilom.

Za reprezentaciju Crne Gore debitovala je 2019. godine na Igrama malih zemalja Evrope u Budvi, a iste godine nastupila je i na Olimpijskom festivalu mladih Evrope u Bakuu. Prvi nastupi na velikim seniorskim takmičenjima uslijedili su 2021. godine na Evropskom prvenstvu u malim bazenima u Kazanju, a potom i na Svjetskom prvenstvu u Abu Dabiju. Tokom karijere nastupala je i na svjetskim šampionatima u Budimpešti, Fukuoki i Dohi, te na evropskim prvenstvima u Rimu i Beogradu.

Posebna pozivnica omogućila joj je da 2024. godine debituje na Olimpijskim igrama u Parizu, gdje je u kvalifikacijama na 50 metara slobodnim stilom pobijedila u svojoj grupi vremenom 27,19 sekundi, zauzevši 40. mjesto u ukupnom plasmanu.

Dosadašnji životni i profesionalni put posmatra kao spoj velikog rada i odricanja, ali i lijepih trenutaka koji su obilježili njenu karijeru, te situacija u kojima se pitala „šta mi je ovo trebalo“.

„Ipak, kada pogledam sve iza sebe, stvarno sam ponosna na sebe i na ono što sam uspjela da postignem. Plivanje je od malih nogu veliki dio mog života i kroz njega sam naučila da ništa ne dolazi preko noći. Treninzi, takmičenja, putovanja i predstavljanje Crne Gore su me dosta oblikovali kao osobu.“, poručuje Kuljača.

Olimpijske igre u Parizu za nju predstavljaju momenat koji joj je pokazao koliko se sav trud isplati.

„I dalje imam velike ambicije i ne volim da se previše zadržavam na onome što sam već postigla. Uvijek sebi postavim novi cilj, pa tako trenutno gledam na sve što sam do sada prošla više kao na dobar temelj za ono što tek dolazi“, ističe mlada plivačica.

Bezbrižnost djetinjstva i sloboda odrastanja

Osvrćući se na djetinjstvo, Jovana priznaje da joj najviše nedostaje osjećaj bezbrižnosti.

„Kada si dijete, ne razmišljaš toliko o tome šta će biti sjutra, o rezultatima, obavezama i očekivanjima. Samo radiš ono što te čini srećnim. Tek kada odrasteš shvatiš koliko je to zapravo bilo lijepo.“, kaže ona.

Sa druge strane, odrastanje joj donosi slobodu izbora, iako sa sobom nosi i odgovornost.

„Sviđa mi se što mogu sama da donosim odluke, putujem, upoznajem ljude i gradim život onako kako želim. Mada bih nekad rado uzela i malo odmora od te odgovornosti.“, dodaje Jovana.

Budući da je plivanje od najranijeg uzrasta zauzimalo centralno mjesto u njenom životu, smatra da mnogi njeni talenti nijesu stigli da dođu do izražaja. Voljela bi da se više okušala u kreativnim stvarima. Kroz samokritičnost prepoznaje i svoju najtežu osobinu:

„Definitivno sam previše stroga prema sebi. Nekad mi nije dovoljno ni kada uradim nešto stvarno dobro, nego odmah razmišljam šta sam mogla bolje. To me gura naprijed, ali bih nekad voljela da umijem samo da kažem: 'Dobro je, Jovana, preživjela si'“.

U odnosima sa drugima najviše cijeni iskrenost, ističući da više voli neuljepšanu istinu nego lijepu laž, kao i ljude koji ostaju uz nju bez ikakvog interesa.

Životni film, supermoći i preispitivanja

Kada bi pisala scenarije i birala uloge, svoju filmsku biografiju naslovila bi isto kao i ovaj intervju:

„Nazvala bih je 'Do posljednjeg metra'. Mislim da bi to lijepo opisalo moj život, ne samo kao sportistkinje nego i kao osobe. A ko bi me glumio… neka bude neko ko može da izdrži moju tvrdoglavost, pa ćemo lako naći glumicu“, kroz osmijeh navodi Jovana.

U pet riječi sebe opisuje kao upornu, emotivnu, tvrdoglavu, ambicioznu i odanu.

Da je hrana, bila bi „ljuta pasta“ — na prvi pogled jednostavna, ali sa nečim dodatnim.

Kada bi mogla da bira supermoć, izabrala bi sposobnost da zaustavi vrijeme:

„Ne da bih mijenjala prošlost, nego da bih neke lijepe trenutke mogla da zadržim malo duže. A dobro bi došlo i pred trening — pet minuta odmora koje niko ne može da mi oduzme“.

Na jedan dan rado bi se zamijenila sa nekim ko živi potpuno drugačiji život, van svijeta sporta, kako bi osjetila kako izgleda dan bez treninga i gustog rasporeda, iako vjeruje da bi se već narednog dana vratila plivanju.

Rutina, emocije i bijeg od svakodnevice

Nedjeljno poslijepodne za Jovanu predstavlja rijedak trenutak predaha, kada pokušava da zaboravi na obaveze.

„Ako nemam trening ili obaveze, trudim se da nedjelja bude baš dan za mene. Volim da se odmorim, pogledam neku seriju ili film, izađem na kafu i provedem vrijeme sa ljudima koje volim. Ukratko — pokušavam da se pravim da u ponedjeljak ne postoji trening“, iskrena je ona.

Njen muzički ukus zavisi od raspoloženja — od pjesama za trening do onih za „dramatično gledanje kroz prozor“ — ali se uvijek vraća numeri „Brojiš do 100“ Dada Glišića. Kada je reč o kinematografiji, izdvaja film „The Pursuit of Happyness“:

„Posebno mi je blizak zbog toga koliko govori o upornosti i tome da ne odustaneš čak i kada ti okolnosti nijesu naklonjene. Mislim da je to nešto sa čim se svaki sportista može povezati.

Među brojnim destinacijama koje želi da posjeti izdvaja Kinu zbog potpuno drugačije kulture, dok kao omraženo prevozno sredstvo navodi avion — ne zbog straha, već zbog prezasićenosti aerodromima.

Mali krug ljudi i pouke bez žaljenja

Jovana privatnost čuva za uzak krug povjerljivih osoba.

„Ne pričam baš sve svakome. Imam mali krug ljudi kojima stvarno vjerujem. S godinama mi je sve važnije kome nešto govorim, a ne koliko ljudi zna“, naglašava Jovana.

Najviše je raduju spontana iznenađenja, susreti sa dragim ljudima i dobre vijesti. Iako priznaje da postoje stvari koje bi danas uradila drugačije, ističe da ne živi u prošlosti:

„Sve što mi se desilo, dobro ili loše, na neki način me dovelo do osobe koja sam danas. Tako da bih rekla da više učim iz stvari nego što žalim zbog njih“.

Život ne može da zamisli bez voljenih ljudi, ali ni bez muzike, telefona i kafe. Priznaje i da se posljednji put izvinila zbog svoje tvrdoglavosti.

„Nekad znam da sam u pravu, ali način na koji to kažem možda nije uvijek najbolji: Tako da se ponekad prvo raspravim, pa se onda izvinim“.

Pogled ka budućnosti i suština života

Od zlatne ribice tražila bi zdravlje za sebe i svoje bližnje, trajnu posvećenost onome što voli i dovoljno vremena da proživi sve što želi, jer vrijeme smatra najvećim bogatstvom.

Kao najtežu stvar koju je do sada morala da savlada ne navodi jedan konkretan događaj, već kontinuirani proces sazrijevanja u sportu:

„Najteže je bilo naučiti da nastavim dalje i onda kada nešto ne ide onako kako sam zamislila.U sportu vrlo brzo naučiš da jedan loš rezultat ne smije da određuje ono što misliš o sebi“.

Kada bi saznala da joj je ostalo samo tri mjeseca života, provela bi ih bez nevažnih briga, okružena porodicom, putujući i radujući se svakom trenutku. Željela bi da ode mirno i bez straha, ostavljajući iza sebe lijepe uspomene.

A na pitanje kakav bi bio njen epitaf, Jovana Kuljača daje odgovor koji na najbolji način sažima njen dosadašnji put:

„Nije uvijek znala kada da stane, ali je uvijek znala zašto je počela.“