Budvansko blago: Velja maslina u Ivanovićima

Izdvajamo jedan prelijepi tekst o Veljoj maslini koji je napisao pokojni Vlado Duletić u knjizi "Zapisi sa kamena crnogorskog".

Foto: arhiva portala

U zaleđu Bečićke plaže (oko dva kilometra od tog briljantnog obalnog dragulja), na nadmorskoj visini od oko 180 metara nad morem, nalazi se mainsko selo Ivanovići. U ovom živopisnom primorskom selu, u kome se danas samo povremeno boravi, postoji nekoliko atraktivnih turističkih izazova koji zaokupljuju pažnju i interesovanje brojnih posjetilaca.

Između tih atrakcija posebno se izdvaja Velja maslina, kao svojevrsni spomenik prirode i izuzetni simbol trajanja, zatim otmeni niz starih seoskih kuća, koje se pružaju u pravcu istok - zapad, jedini crnogorski krstaš barjak sa Solunskog fronta (koji je nosio barjaktar Krsto J. Ivanović), dislocirano i obnovljeno gumno, sačuvani i restaurirani stari mlin za meljavu maslina, Arapova kula (doduše, najnovijom gradnjom prilično arhitektonski devastirana), teško pristupačna pećina Jazbina i - najzad - brojni zasadi starih maslina.

Kada se pomene selo Ivanovići prvo na što se pomisli jeste - svakako - Velja maslina, stara više od 2.000 godina. Dakle, starija je i od samog Hrista. Prema predanju stablo potiče još „iz doba Ilira“, odnosno Enhelejaca koji su u starom vijeku, na ovim prostorima bili starosjedioci.

Spada među nekoliko najstarijih maslinovih stabala na svijetu, koja su starija od dva milenijuma. Samo je još pet maslina slične starosti u svijetu. To su Sveta maslina u Jerusalimu (nalazi se u Getsimanskom vrtu u podnožju Maslinske gore), ispod koje se Isus molio, gdje je uhvaćen i vezan odveden na suđenje, zatim maslina u Tunisu (pamti punske ratove iz III i II vijeka stare ere), maslina u Palermu u Italiji, kod nas opjevana Stara maslina u Baru, te najstarija od njih, ona u Atini pod kojom je sjedio i razmišljao starogrčki filozof Platon (živio u V i IV vijeku stare ere).

Više od dvije hiljade godina Velja maslina iz Ivanovića je nezamjenljivi dio vizuelnog i duhovnog identiteta budvanskog primorja. Inspirisan njenom raskošnom ljepotom i drevnim porijeklom, poznati crnogorski književnik Čedo Vuković je o Veljoj maslini zapisao sljedeće stihove:

„Maslino drevna, vilo primorkinjo, U granju ti dišu grudi pokoljenja, U njedru ti bdiju mir i harmonija, U ranama sniju vihorna stoljeća“.

Preživjela je burne događaje i još je tu. Stoji razgranato i ponosno, kao monumentalni spomenik prirode kojim je proglašena 1994. godine. Impozantnih je dimenzija. Visoka je 11 metara, a prečnik njenog debla iznad same zemlje iznosi nevjerovatnih četiri metra (njen obim pri korjenovom vratu iznosi 12,5 metara). Pripada sorti masline „žutica“ i vrlo je dobro očuvana. Korijenje joj je duboko razgranato pod zemljom iz koje crpi životne sokove. Opire se suši, vjetrovima i drugim nedaćama, kojih je ovdje bilo napretek u proteklih dvije hiljade godina. Iako je maslina simbol mira, pod njenim krošnjama mira je bilo veoma malo. Češće su pojave bili ratovi, patnje i stradanja, koja su joj se duboko urezala u njeno kvrgavo i čvornovato stablo.

Ova blagorodna starica, uprkos tome što broji milenijume, još uvijek rađa plodove. Velja maslina je - prema sjećanju njenih vlasnika - u tzv. rodnim godinama davala jedan mlin maslina, od 16 do 18 „lata“, što znači oko 250 kilograma ploda i 40 litara kvalitetnog ulja.

Žitelji sela Ivanovići oduvijek su bili neraskidivo vezani za ovo sveto i mistično drvo. Jer, Velja maslina posjeduje neka natprirodna svojstva i moći. Tajne njene simbolike ogledaju se u zračenju pozitivne energije, koja doprinosi smirenju, opuštanju i mentalnom pročišćenju čovjekove duše, kao i racionalnom i produbljenom ljudskom promišljanju. Drugim riječima, utiče da pojedinac lakše uspostavi harmoniju sa okruženjem i unutrašnjim strujanjima.

Prema kazivanju, pod aurom svetosti Velje masline siroti su nalazili utjehu i podstrek za nova pregnuća, a bolesni blagotvorni lijek. Sve to govori da ova drevna budvanska svetinja zaslužuje posebnu društvenu brigu, pažnju i tretman.

Tokom proteklih godina prilično je urađeno na promociji i zaštiti Velje masline. Tome su, prije svega, doprinijeli Marko Đ. Ivanović i Slobodan (Mirko) B. Ivanović, na čijem se posjedu ona i nalazi. Ne samo da je prije petnaestak godina zaštićena zakonom, već je do nje izgrađena i popločana prilazna staza u dužini od oko 90 metara.

Nedavno je osnovano i Nevladino udruženje „Velja maslina u Ivanovićima“, koje ima za cilj da osmišljava i realizuje aktivnosti na planu zaštite, afirmacije i promocije ovog impresivnog spomenika prirode. Ukoliko se pribave potrebna finansijska sredstva, bilo bi uputno da se na lokaciji Velje masline obezbijedi električno osvjetljenje. Time bi se stvorili neophodni uslovi da se eventualno ispod njene krošnje može održavati dio programa pjesničke manifestacije „Trg pjesnika“. Isto tako, perspektivno bi se moglo razmišljati da se i neke produkcijski manje zahtjevne pozorišne predstave u okviru programa „Grad teatar“ izvedu kod Velje masline.

Kada je riječ o ovoj maslini treba napomenuti još dvije interesantne činjenice. U njenoj blizini je nekada postojala još jedna stara maslina, koja je - prema kolektivnom sjećanju starijih Ivanovića - bila još veća od Velje masline. Međutim, prije više od 100 godina (1907) ona je - nažalost - izgorjela u požaru, koji je nemarno izazvao jedan osmogodišnji dječak. Da se to nije desilo, danas bi u Ivanovićima imali još jedan monumentalni spomenik prirode, čime bi turistički izazovi ovog mainskog sela bili još atraktivniji i raznovrsniji.

S druge strane, na području budvanske opštine veoma su česti toponimi koji u svom nazivu sadrže atribut „velja“, „velje“ ili „velji“. Tako pored Velje masline imamo Velja vrata, Velju vodu, Velju vodicu, Velju gredu, Velje ploče, Velje vinograde, Velji do, Velji kamen, Veljak i dr. Ali, ako je od tih toponima nešto zaista posebno vrijedno, veliko i impresivno, onda je to - prije svega - Velja maslina u Ivanovićima, u čijim je kvrgama utkana gotovo čitava simbolika višemilenijumskog civilizacijskog kontinuiteta budvanskog kraja.

Iz knjige "Zapisi sa kamena crnogorskog" Vlada Duletića