Foto: Zgrada Zeta filma iz 1970./preuzeto sa fb grupe Budvanostalgičari


Film i filmska djelatnost u Budvi imaju dugu i bogatu tradiciju. Tačnije, juna mjeseca 1955. godine Preduzeće za prozivodnju filmova "Lovćen-film" preseljava se iz Herceg Novog u Budvu i nastanjuje u zgradi bivšeg hotela „Romanija", jednoj od rijetkih takvih građevina u ondašnjem budvanskom polju.

Zahvaljujući dobrom smještaju i izvanrednom ambijentu, koji je okruživao poslovnu zgradu, oko „Lovćen-filma", u novoj sredini, okuplja se čitava mala kolonija filmskih centara, ne samo u Crnoj Gori, već i u Jugoslaviji. Centar je bio poznat u mnogim evropskim kinematografijama. List „Pobjeda", od 3. VII 1955. godine, tim povodom, piše: .... Nije u pitanju sama zgrada koja će se nekim izmjenama skoro adaptirati u najpogodniji filmski objekat. Prvenstveno se misli na vanredne prirodne uslove koje za snimanje pruža Budva i njena okolina. Tu je more sa živopisnom obalom, bogatim plažama i uvalama, rtovima i hridinama. Ostrvo je tu. I polje, brda i planina. Stari drevni gradić takođe. Ovdje se godinama bilježi najveći broj sunčanih dana, povoljnih za snimanje na filmu"...

Uz puno razumijevanje i pomoć opštine Budva i NR Crne Gore, „Lovćen-film", sa ekipom poznatih stvaralaca, Velimira-Velja Stojanovića, Ratka Đurovića, Branislava Bastaća, Mila Đukanovića, Đorđa Vujovića, Nikše Jovićevića, Zdravka Velimirovića, Boška Boškovića, Branka Vukotića, Borislava Pekića, snimatelja Steva Lepetića i Slavka Vukčevića i drugih, počinje sa pripremama za realizaciju ambicioznih proizvodnih planova. Rezultat toga je i prvi crnogorski igrani dugometražni film „Lažni car", režisera Velja Stojanovića i scenariste Ratka Đurovića. Snimatelj je bio Frano Vodopivec, a glavne uloge tumačili su Rade Marković, Raša Plaović, Ljuba Tadić, Viktor Starčić i dr. Zanimljivo je da je scenograf i kostimograf bio poznati slikar Milo Milunović.

Slijede, zatim, igrani filmovi: „Zle pare", provjerenog tandema V. Stojanović R. Đurović, „U mreži" režisera B. Stupice, „Krvava košulja" Ž. Skrigina, Tri koraka u prazno" V. Nanovića, „Nebeski odred" B. Boškovića, „Dan četrnaesti" i „Provjereno min njet" 3. Velimirovića, „Ne ubij" K.O. Lara, „Nasilje na trgu" L. Berkovici, „Ne diraj u sreću" i „Muškarci" M. Đukanovića.

Paralelno sa mnogo atraktivnijom igranom produkcijom, „Lovćen-film" snima i značajan broj dokumentarnih filmova. Pomenimo samo neke: „Mrtvi grad" V. Stojanovića, „Da ne bude kasno" M. Đukanovića, „Crne marame", „Mali voz" i „Selo Tijanje" B. Bastaća, „Zublja Grahovačka" i „Nokturno za Kotor" 3. Velimirovića, „Kamenom zarobljeni" B. Boškovića, „Spomenik na Lovćenu" i „Kok per kok" N. Jovićevića, „Spomen heroju" B. Vukotića, „Dobro došli u Budvu" B. Vujovića i mnogi drugi.

Filmovi iz produkcije „Lovćen-filma" učestvuju na brojnim festivalima u zemlji i inostranstvu i dobijaju značajna i laskava priznanja.

Realizuju se, takođe, velike koprodukcije sa stranim partnerima: „Zvijezda putuje na jug", režiser O. Lipski, „Bijeli đavo" R. Freda, „Kapo" B. Pontekorvo i pružaju usluge u filmovima „Mongoli", "Oriazi & Curiazi" i dr. Može se slobodno reći da je stanovništvo Budve u tom vremenu egzistencijalno bilo vezano za film, više nego za bilo koju drugu granu privređivanja.

U skladu sa novim zakonom o filmu, „Lovćen-film" se 1956. godine reorganizuje i zadržava samo produkcionu djelatnost, a formiraju se „Mediteran-film", kao tehnička baza i „Zeta-film" kao preduzeće za distribuciju filmova. Lijep studio, adaptiran u zgradi „Romanija", povoljan aranžman sa „Košutnjakom" iz Beograda o preuzimanju dijela filmske tehnike i sopstvena oprema omogućili su uspješan početak rada „Mediteran-filma". Usluge su pružane, kako „Lovćen-filmu", tako i drugim preduzećima u zemlji. Povodom snimanja filma u Budvi „Male stvari", u proizvodnji Bosna-filma" iz Sarajeva, „Pobjeda" od 7. 10. 1956. godine piše: ... U luci, pred hotelom na obali nižu se novi kadrovi "Malih stvari", još jednog filma kojem je Budvansko preduzeće pružilo svoje usluge. A sve ostalo što filmu treba daje u izobilju sama priroda sa svojim pitomim ambijentom, živopisnom okolinom, sunčanim pejzažom. Jer je i sve to uzeto u obzir kad je „Mediteran-film" oglašen kao važnija tehnička baza za snimanje filmova, tj. za sada bar jedina na našem Jadranu"...

Tako Budva postaje vrlo prometan filmski centar i živi sa filmom i za film. Zahvaljujući boravku poznatih imena iz svijeta filma: Alana Lada, Ričarda Vidmarka, Stiva Rivsa, Djila Pontekorva, Sofije Loren, Karla Pontija i drugih, grad se afirmiše i van granica naše zemlje.

Međutim, isto tako kao što je na bajkolik način nastao, ovaj mali filmski „gigant", u do tada nepoznatoj Budvi, je naglo i iznenada ugašen. Ambiciozne projekte, i kako se pokazalo, nerealne planove, nije pratila adekvatna finansijska podrška, naročito kada se Savezni fond za unapređenje kinematografije, u koji su se slivala sredstva iz svih bioskopa Jugoslavije, podijelio po republikama. Crna Gora je nakon toga, sa svojom malom i nerazvijenom bioskopskom mrežom, ostala gotovo bez ikakvih prihoda. Pokušaj da se proizvodnja filmova održi i racionalizuje ponovnim spajanjem „Lovćen-filma" i „Mediteran-filma", 1. 10. 1961. godine, nije donio očekivane rezultate. Poslije nekoliko godina „Lovćen-film" je na, za kinematografiju Crne Gore poguban način, likvidiran tako da se filmska produkcija do današnjih dana nije oporavila. Filmski fond je otkupila TV Titograd i pohranila u Jugoslovensku kinoteku, a preostali dio tehnike preuzelo je novoformirano preduzeće „Filmski studio" u Titogradu.

Preduzeće za distribuciju filmova „Zeta-film" je od osnivanja, 1. avgusta 1956. godine, strpljivo gradila svoj ugled i u konkurenciji sa tada mnogo većim i snažnijim preduzećima te vrste u zemlji, iz godine u godinu postizala sve bolje rezultate. Postala je jedno od najpoznatijih filmskih distributivnih preduzeća prepoznatljivo po kvalitetu i visokom nivou repertoara.

Dug je spisak od oko 100 značajnih filmskih ostvarenja koje je preko „Zeta-filma" vidjela brojna bioskopsk publika u Jugoslaviji. Zato ćemo se prisjetiti samo nekih: „Velika iluzija" Ž. Renoara, „Ulica" i „Sladak život" F. Felinija, „Žiži" V. Minelija, „Hirošimo, ljubavi moja" A. Renea, „Psiho" A. Hičkoka, „Čovjekova subina" S. Bondarčuka, Ždralovi lete" M. Kalatozova, ozova, „Doktor Živago" i „Rajanova kći", kći" D. Lina, „Lovac na jelene" M. Ćimina. „Obični ljudi" R. "R. Redforda, „Amadeus" M. Formana, „Poslednji kineski car" B. Bertolučija, „Igra sa vukovima" K. Kostnera itd.

Uporedo sa uvozom stranog filma, „Zeta-film" je u značajnoj mjeri učestvovao u proizvodnji i distribuciji filmova „Lovćen-filma" i „Filmskog studija" Titograd, kao i mnogih drugih producenata u zemlji. Za naročite zasluge u širenju filmske kulture, povodom 25-godišnjice, ukazom Predsjedništva SFRJ "Zeta-film" je odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem.

Sa ciljem stvaranja povoljnijih uslova za razvoj filmske djelatnosti, u prvom redu proizvodnje filmova, 1. oktobra 1978. godine, „Filmski studio" Titograd pripaja „Zeta-filmu", koja na taj način u potpunosti preuzima produkciju U SR Crnoj Gori. Ovaj odgovoran posao započinje u teškim uslovima rada, nastalim posljedicama zemljotresa, aprila 1979. godine. Ipak, za početak, snima se obimna i dragocjena filmska dokumentacija o ovoj tragičnoj prirodnoj stihiji. U proizvodnoj orijentaciji, „Zeta-film" nastoji da koristi iskustvo angažujući afirmisane autore: Živka Nikolića, Predraga Golubovića, Radomira Šaranovića, Branislava Bastaća, Nikšu Jovićevića, dajući, istovremeno, šansu mladim stvaraocima: Momiru Matoviću, Nikici Raičeviću, Vladimiru Peroviću, Savu Perišiću i dr.

Ulažući značajna sredstva, ostvarena distribucijom filmova, „Zeta-film" u jednom dužem periodu, uspijeva da održi proizvodni kontinuitet i realizuje igrane filmove: „Kotorski mornari" F. Bornemana, „13. jul" R. Šaranovića, „Dječak je išao za suncem" B. Bastaća, „Čudo neviđeno" Ž. Nikolića (Srebrna medalja na festivalu u Moskvi), „Dobrovoljci" P. Golubovića, „U ime naroda" i „Iskušavanje đavola" Ž. Nikolića.

Producent je velikog broja značajnih dokumentarnih ostvarenja: „Obala života" (Grand prix festivala Montekatini Terme), „Metri života", „Noć duga 68 godina" M. Matovića, „Kapetan Riva" P. Delibašića, „Ograđeno more". „Državni radnik" i „Budva rođena prije sebe" N. Jovićevića, „Slike iz zaboravljenog kraja" K. Papića, „Zlatni ramovi braće Bocarić" B. Hadžismajlovića, „Kuća" V. Perovića, „Preci i potomci" N. Popovića (Grand Prix u Beogradu) i drugi. „Zeta-film", na festivalu kratkometražnog i dokumentarnog filma u Beogradu, 1989. godine, dobija priznanje kao najbolji producent ovog filmskog žanra u Jugoslaviji.

Najveći broj proizvedenih igranih i dokumentarnih filmova učestvovao je i nagrađivan je na brojnim značajnim festivalima u zemlji i svijetu, a otkupljen je za prikazivanje u velikom broju zemalja.

„Zeta-film" posjeduje lijepu poslovnu zgradu u centru Budve, sa prostranom bioskopskom dvoranom u kojoj se održavaju i druge kulturne i javne priredbe, kao i predstavništvo u Beogradu, u Knez Mihailovoj ulici.

Realni su izgledi da se, uporedo sa dominantnom perspektivom razvoja Budve kao turističke metropole, na pravi način valorizuju dosadšanji rezultati filmskog djelovanja i iskoriste neslućene mogućnosti i višestruki propagandni efekti koje donosi zavodljivi biznis „pokretnih slika".

Nikola Krapović je jugoslovenski i crnogorski filmski producent. U periodu od 1980. do sredine 2000ih godina bio je rukovodeći kadar jedinog filmskog preduzeća u Crnoj Gori za promet, proizvodnju i distribuciju filma Zeta film Budva.

Izvor: Monografija Budve, "Oktoih" Beograd

Tekst priredila redakcija portala RTV Budva