Foto: JU Muzeji i galerije Budve

Marija Džoganović rođena je 1980. u Nikšiću. Diplomirala je i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Učestvovala je na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dekanka je Fakulteta vizuelnih umjetnosti u Podgorici, gdje predaje u zvanju vanredne profesorke za oblast likovne umjetnosti i vizuelne kulture. Koautorka je udžbeničkih kompleta za likovnu kulturu u drugom ciklusu osnovnog obrazovanja. Od 2017. godine inicira i rukovodi brojne humanitarne projekte u kojima sa studentima slika murale i organizuje likovne radionice u zdravstvenim ustanovama za djecu kao i specijalnim ustanovama za djecu. U saradnji sa Specijalnom psihijatrijskom bolnicom Dobrota Kotor pokrenula humanitarni projekat „Art terapija”, gdje je vodila likovne radionice sa pacijentkinjama ove ustanove.



Katarina Laković rođena je 1993. godine u Podgorici. Studije je završila na Fakultetu vizuelnih umjetnosti u Podgorici. Od 2021. godine je angažovana kao prodekanka za nastavu na Fakultetu vizuelnih umjetnosti. Učestvovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama.

"Izložba je koncipirana kao prostorna instalacija koja posmatrače uvlači u prostor čistilišta, kao fazu kroz koju svaki čovjek mora proći bar jednom u životu, a neki iz njega nikada ne izađu.



Umjetnice dovode u korelaciju unutrašnje-duhovno i spoljašnje-materijalno čišćenje. Ljudi u jednoj fazi duhovnog napretka imaju potrebu da čiste kako spoljašljnost tako i unutrašnjost. Pitanje je šta dolazi prvo? Da li je potrebno krenuti od spoljašnjosti-materijalnog svijeta i ići ka unutrašnjem-duhovnom svijetu? Ili duhovno čišćenje inicira potrebu za čišćenjem materijalnog svijeta?

Instalaciju čine predmeti iz materijalnog svijeta koji su, prije svega, izabrani da budu vraćeni u novi život. Ploče i ogledalo pričaju priču o unutrašnjem čišćenju. Ploče su zakačene za 7 niti koje simbolizuju sedam slojeva čistilišta.

Umjetnica Katarina Laković postavlja ploče na nitima u poseban raspored po načelu unutrašnje nužnosti. Publika je pozvana da mijenja raspored ploča na nitima po sopstvenom nahođenju. Ploče nose naziv 7, sprejevi su 17 a ogledalo je 21. Ovi brojevi imaju određenu simboliku u životu umjetnice.



Drugi predmeti koji čine instalaciju su ustvari otpad sakupljan godinama. Ovaj otpad je ambalaža proizvoda koji izazivaju zavisnost. Sakupljanje ovog otpada je započelo kao podsvjesno idealizovanje sadržaja datih predmeta, bez ideje da se napravi umjetničko djelo. Nagomilavanjem objekata dolazi se do ideje da oni imaju sopstveni život koji je neophodno podijeliti sa publikom.

Jedni su bočice sprejeva za nos koji su pravljeni kao „lijek“ a drugi su kutije cigareta koje su otrov, koje pušači koriste kao „lijek“ za anksioznost, stres, nesigurnost, tremu i slično. Ovi objekti su predmeti želje za korisnike, i ne samo želje već i prijeke potrebe. Sve objekte su umjetnice koristile mnogo puta i svakodnevno, tako da je svaki od bezličnih objekata korišćenjem postao bitan i poseban, do nivoa idolizacije objekta kao simbola slobode, nešto neophodno bez čega život nema kvalitet, nasušna potreba, preča nego hrana.”, dio je teksta iz kataloga koji su napisale Džoganović i Laković.