Foto: Mitropolija.com

Svetu Liturgiju je služio protojerej Aleksandar Lekić, starješina crkve Svete Trojice u Budvi, uz molitveno učešće paroha budvanskog, protojereja Slobodana Lukića, i vjernog naroda.

U besjedi na Bocarićevom grobu, nakon odsluženog pomena, otac Aleksandar je kazao da se u riječi Hristos Vaskrse sabira sva naša vjera koju ispovjedamo i da se bez istine i poruke koju ona nosi, sve obesmišljava.

– Evo i mi smo danas svjedoci tog obesmišljavanja. Svjedoci smo danas kako su ohladnjela srca mnogih. Svjedoci smo velikog otuđenja među nama, pa nekako izgledamo poput onih učenika Hristovih, juče kako čitasmo, zatvorenih u sobi u Jerusalimu, u strahu od Judejaca. I mi smo danas, čini se, sve više povučeni u naše sobe naših svjetova, naših muka koje nas muče. Naših strahova koji nas tište, koji nas proganjaju, i tako nekako i život nam prolazi često u strahu. Na koncu i u strahu od smrti. I zaista, ovaj praznik Hristovog Vaskrsenja nas opominje da nema napretka u toj, kako je govorio Sveti otac Justin Ćelijski ”vodenici smrti” bez Onoga koji je sam pobijedio smrt. Onoga, kako smo juče čitali u Svetom Jevanđelju, sada neograničen

On je podsjetio da Gospod Isus Hristos svoje učenike pozdravlja riječima: ”Mir Vam”,te konstatovao da te riječi više nisu samo običan narodni jevrejski pozdrav, već veliki dar čovjeku. To je, kako je kazao, ”novi pozdrav koji sada donosi Vaskrsli Hristos i daje mu novi kvalitet”.

– To je višnji mir. Mir koji prevazilazi svaki razum. Mir onostrani, koji samo može dati Vaskrsli Hristos. To je taj mir koji preobražava sve nas i koji preobražava i ovaj današnji dan kada se sjećamo naših pokojnika na ovaj Pobusani ponedjeljak, kako ga nazivamo Vaskrs pokojnika.

Osvrnuvši se na molitveni pomen velikom slikaru i ikonopiscu – Anastasu Bocariću, on je naglasio da je posebno važno pomenuti i njegovog mlađeg brata – Spiridona Špira Bocarića.

-Pomolismo se danas, draga braćo i sestre, da se tog mira vaskrsenja dotaknu i duše svih naših pokojnika i svih onih koji počivaju na ovom svetom groblju, a među njima posebno velikog slikara, vajara i ikonopisca Anastasa Bocarića i njegove porodice. Posebno, posebno pominjući njegovog mlađeg brata takođe slikara, velikog bezgrobnika. Bezgobnika i mučenika jadovinskog, Spiridona-Špira Bocarića, kome nema danas ni groba ni mramora.

Rekao je da je Anastas Bocarić čitav svoj život bio gladan i žedan vječne ljepote.

– Za svojih 80 godina života, Anastas je živio i stvarao kao priznati i istaknuti akademski slikar u brojnim zemljama, u brojnim gradovima, a prije svega da se mi njime ponosimo što je on odavde iz starog grada Budve, pa je onda krenuo svojom lađom po nemirnom moru do: Soluna, Atine, do Zadra, do Mostara, Sarajeva, Beograda, Novog Sada pa čak i do Kaira. I na kraju do Perasta, gdje se upokojio 1944. godine, a onda tri godine kasnije prenešen ovdje u svoju Budvu. Kada vidimo njegove slike možemo možda reći da je on kroz čitav svoj život, kao i mnogi umjetnici, uvijek nosio sa sobom glad i onu žeđ i onu ljubav za ljepotom, i to možemo reći za onom vječnom ljepotom. A nosio je bogami i krst, opet umjetnika, zbog često lošeg materijalnog stanja kako je živio, a nekada i nemanja sluha od strane društva za neke od njegovih originalnih ideja.

Otac Aleksandar je naglasio Bocarićevu patriotsku i čovjekoljubivu ulogu u srpskom narodu.

– Anastas je bio ne samo to, ne samo umjetnik, nego i veliki intelektualac. Istaknuti, izuzetni patriota i čovjekoljubac. Boreći se za svoju ideju oko jednog humanog društva, koje je on osnovao pod nazivom ”Tissis”, a to društvo je bilo posvećeno, možemo reći, zavjetnoj misli i čuvanju sjećanja na tragične i slavne srpske junake i događaje iz istorije. On je zapisao sledeće riječi, koje svi treba dobro da čujemo i zapamtimo: Nema ništa, što bi bilo veće od žrtve samopregora za svoju Otadžbinu – za čovječanstvo. Ja sam to učinio ovim mojim djelom najviše čovječnosti i patriotizma. Nema ništa plemenitije od zahvalnosti prema zaslužnima … i pijeteta prema nesrećnima. Ja sam od svoje ljubavi, ovim djelom opleo svima zaslužnima jedan najširi vječan vijenac… i zapalio jedno vječno kandilo svima Mrtvima za sve siromahe moje otadžbine i cijelog čovječanstva. Neka i dužni prinesu po jedan svoj cvjetić i kanu po jednu kaplju ulja od svoje plemenitosti.

Na kraju je poželio da Bocarićeve poziv i riječi ostanu upamćene i u ovim i u generacijama koje dolaze.

-Neka ovaj Anastasov poziv, draga braćo i sestre, čije ime na grčkom jeziku odakle on i potiče znači vaskrsenje, neka poziv ostane svima nama i budućim generacijama, kao pravi i istinski zavjet, jer zaista, kako on reče, nema ničeg plemenitijeg i većeg, od pominjanja i blagodarnosti prema zaslužnim ljudima ovoga naroda, čiji nam grobovi, a evo njegov grob prije svega, svjetle i ako Bog da svjetliće svjetlošću Vaskrsenjem Bogočovjeka Hrista. Hristos Vaskrse!




(mitropolija.com)