Na njega su se oslanjali i ugledali francuski i ruski romantičari (Puškin, Ljermontov).

Njegova satira uticala je na Hajnea u Nemačkoj, najzad, njegovim delom bili su inspirisani i Njegoš, Branko Radičević, Đura Jakšić, Laza Kostić.

Bajronizam je, štaviše, kao pojam postao osnovno obilježje evropskog romantizma. Ovaj termin podrazumeva kult osjećajnosti i pobune u ime idealistički usmjerenog individualizma. Neposredno nadahnuti junacima Bajronovih dela ("Čajl Harold", "Kain", "Manfred", "Lara", "Don Žuan"...), evropski romantičari stvaraju niz bajronovskih likova u svojim djelima (Puškinov Evgenije Onjegin, Ljermontovljev Pečorin, Igoov Ernani...).

Iako izražavaju različite vidove bajronizma - od obične preosjetljivosti, nesrećne zaljubljenosti, narcizma do društvene pobune i weltschmerz-a, "svjetskog bola", koji podrazumeva pesimistički doživljaj svijeta karakterističan za romantičare - svi oni imaju isto osnovno obilježje, a to je svijest o podvojenosti i sukobu između srca i razuma, patnje i buntovništva, pojedinca i društva, ideala i stvarnosti, "poezije srca" i "proze prilika".

Englesku je Bajron napustio 1816. i nastanio se, kao i Šeli, u Italiji, gde je dovršio i ispjevao svoja najveća pjesnička djela.

Ako je vjerovati biografijama ovog pisca, koje su mnogo brojnije nego književnokritička djela o njemu, povod za napuštanje zemlje bio je skandal povodom Bajronove incestuozne veze sa polusestrom, zbog čega mu je javnost zatvorila sva vrata i natjerala ga na dobrovoljno izgnanstvo.

Godine 1823. odlazi da pomogne grčkom narodu koji se borio za oslobođenje od Turaka, ali ga je prerana smrt spriječila da uzme učešća u borbi. Bajron je bio veoma plodan pisac, pisao je lako i brzo, mada su mu mnoga djela (naročito lirska) ocijenjena kao neuspjela, prosječna, čak bezvrijedna.

Umro je u 36-oj godini u Misolongiju u Grčkoj.































Izvor: wikipeadia