Foto: ilustracija/pxb

Redakciji portala obratila se sugrađanka sa molbom da njenu priču podijelimo sa čitaocima, a kojom ona želi da se zahvali patronažnoj službi Doma zdravlja Budva na gestu pažnje koji je emotivno duboko ganuo, istovremeno i oduševio.

U veoma prijatnom telefonskom razovoru saznajemo da je gospođa Valentina Delibašić Braletić emigrantkinja koja se posle 30 godina, koliko je sa porodicom provela u Torontu u Kanadi, vratila u svoju zemlju. Otkriva da joj se ćerka udala u Budvi, te da ona sa suprugom odlučuje da svoj život nastavi u Crnoj Gori gdje brine o nepokretnoj majci posle komplikovane operacije.

Upravo tu započinje situacija kada sa majkom prolazi teške trenutke oporavka, u iscrpljujućim i stresnim okolnostima, zbog raspakivanja i razmiještanja nakon preseljenja sa drugog kontinenta.

Emocije koje je stavila na papir pokazuju koliki je kontrast u zapadnjačkom stilu i načinu života koji je, kako je i sama priznala, kranje formalizovan i hladan, u odnosu na pristup potrebama čovjeka u našoj žemlji.

Maštajući o dalekim zemljama, u kojima slijepo vjerujemo da se lagodnije i ljepše živi, često zaboravimo da smo u jednoj koju još uvijek nije zahvatio taj hladni talas procedura, strogog reda i uzdržanosti....

Priča će vam reći sve što je Valentina osjetila nakon 30 godina stanstvovanja u čežnji i želji da se jednog dana ipak vrati u Crnu Goru, što se i ostvarilo.

Zanimljiv je i podatak da je gospođa Delibašić Braletić radila u Torontu kao administrativni službenik u Ministarstvu zdravlja u geronto sektoru i da je rodom iz Bjelopavlića.

Vjerujemo da ćete i vi biti inspirisani ovom pričom i da ćete osjetiti emocije sugrađanke kojoj želimo srdačnu dobrodošlicu!


"Nevjerovatna, ali humana priča iz moje rodne zemlje

Čovjek nekad ne zna koliko mu zemlja znači dok ga ne zagrli u najteže, najneočekivanijem trenutku.

Nakon 30 godina života u tuđini– u drugom jeziku, drugoj svakodnevici, među drugim navikama – čovjek nauči da se osloni na sebe. Nauči da ne traži pomoć. Nauči da ono „ljudski“ često dolazi iza formulara, procedura i strogo određenih termina. Zaboraviš da te neko može pogledati očima punim razumijevanja bez da te pita ko si i šta si. I zaboraviš da ljudskost može biti jača od pravilnika.

Zato me ovaj dan, usred juna, usred preseljenja, usred haosa i nemoći zatekao potpuno nespremnu. I pogodio pravo u dušu.

Moja majka, srce moje, žena lavovske snage, tek izašla iz teške operacije noge. Nepokretna. Krhka. Ali u očima i dalje onaj isti sjaj – ona stara crnogorska borba, prkosna tišina koju sam gledala čitav život.

Preseljenje je bilo neminovno, ali ne i jednostavno. Kutije, koferi, sve u haosu. Majku nismo mogli kolima prenijeti do novog stana. Dok sam je lagano gurala u invalidskim kolicima niz ulicu, pod žarkim suncem koje nije imalo milosti zazvoni telefon.

Patronažna sluzba.

„Đe ste vi? Došla sam da vadim krv vašoj majci”.

Zastajem, srce mi lupa. Glas mi drhti, pokušavam da objasnim situaciju, osjećam stid što kasnimo, što nismo stigli da sve organizujemo kako treba. Objašnjavam – mama u kolicima, preseljenje, ne možemo brže. Ne tražim ništa, samo razumijevanje.

A onda, umjesto stroge opomene ili hladne formalnosti – čujem glas pun razumijevanja i topline:

„Ne brinite. Dolazimo mi do vas. Vadimo krv tu gdje ste, samo recite tačnu adresu.”

Nijesam mogla da vjerujem, ne tražiš ništa van uobičajenog– neko dolazi do nas, nasred ulice.

I zaista – bijeli sanitetski auto se zaustavlja uz trotoar. Iz njega izlazi žena, moja Spužanka, bez ikakve nadmenosti, bez maske medicinskog autoriteta – već kao neko ko bi ti pružio svu ljubav ovog svijeta. Prilazi majci, spušta se na koljena, nježno vadi njenu ruku iz kolica i uzima krv, tu, nasred ulice.

Prolaznici zastaju. Gledaju. U tišini niko ništa ne kaže, ali osjeća se poštovanje. Osjeća se ona tiha, plemenita crnogorska solidarnost – kad se i ne pitaš ko je, ni odakle je, nego samo: „Valja pomoći.“

Pitam je tiho, skoro šapatom, da ne pokvarim čudo:

„Kako da vam zahvalim?“

Ona se samo nasmiješi, kao da to što radi nije ništa posebno, i kaže:

„Gdje drugo pomoći, ako ne u našoj Crnoj Gori.“

To je bila medicina – ne iz knjiga, već iz srca.

Nasred ulice, između jedne borbe i druge, između svakodnevice i čuda, stajali smo svi spojeni nevidljivom niti čovječnosti.

A vozač, divan, humani čovjek, iz auta dobacuje kroz osmijeh:

„Za sve postoji prvi put – i to baš u našoj Crnoj Gori!“

Kasnije sam, sasvim slučajno, saznala da je Paštrović. I nekako mi je sve postalo još jasnije – ta mirnoća, dostojanstvo, toplina. Bio je to onaj stari primorski duh, u kome se plemenitost ne ističu, ali se osjećaju u svakom gestu.

A onda još jedno otkriće – moja Spužanka, ta divna žena koja je klekla pored moje majke kao da joj je rođena, udata je upravo za jednog Paštrovića .

I sve se složilo. Kao da je tog dana Crna Gora sama stala pored mene, u svom najboljem izdanju, tiha, skromna a velika sa sjevera i juga, iz Spuža i Paštrovića, spojena u jednom trenutku dobrote.

I tada me nešto preplavi. Suze su već bile tu, ali nisu bile od tuge. Bile su od toga što sam, nakon 30 godina, osjetila gdje pripadam. Da još uvijek imam mjesto koje nije zaboravilo da bude ljudsko.

Zemlja se ne mjeri po putevima, ni po zgradama, niti po bogastvu. Nego po ljudima. Po srcima.

I tada sam znala – možda ne živim ovdje, ali dio mene nikada nije otišao. A taj dio je tog dana disao punim plućima, nasred jedne ulice, pored Vile Gorica, Budva dok je medicina stajala pored duše i rekla: „Tu sam. I nikad nijesi sama.“

Nevjerovatno?

Možda.

Ali istinito.

I duboko, duboko crnogorski."


J.M.