Otac, školski poslužitelj, umro je kada mu je bilo dvije godine. Kasnije ga je očuh naučio njemački. U osnovnu školu je išao u Višegradu, gradu na bosansko-srpskoj granici. Taj grad će ga inspirisati za njegov roman „Na Drini ćuprija“.

Književni stručnjaci još uvijek nisu jedinstveni u ocjeni da li je ta knjiga zaista „roman“, jer hronika obuhvata vrijeme od turske okupacije, do Prvog svjetskog rata. Pasivni protagonista u knjizi je most. Na njemu se izvršavaju smrtne kazne, sukobljavaju se vojske, tu se odvija svakodnevica pokolenja trgovaca, zanatlija i vjerskih učitelja.

Andrić je 1961. dobio književnu Nobelovu nagradu „za epsku snagu s kojom se poduhvatio tema i predstavio sudbine ljudi iz istorije svoje zemlje“. Umro je na današnji dan prije 50 godina, 13. marta 1975.

Jugoslavija iznad svega

Njegova politička karijera imala je brži uspon. Kao sarajevski gimnazijalac pristupio je revolucionarnoj organizaciji Mlada Bosna. Upoznao je i Gavrila Principa, revolucionara koji je atentatom na austrijskog nadvojvodu Ferdinanda isporučio velikim silama povod za Prvi svetski rat. Andrić je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru, kasnije je pomilovan.

U Beogradu, glavnom gradu novoosnovane južnoslovenske kraljevine, Andrić je stupio u diplomatsku službu. To je bilo polaganje njegovog ideološkog kamena-temeljca.

„Jugoslavija je za njega bila iznad svega – i to nezavisno od toga da li je to monarhistička ili komunistička Jugoslavija“, kaže Mihael Martens. Dopisnik njemačkog lista Frankfurter algemajne cajtung je objavio knjigu „U požaru svjetova“, koja je jedna od najobimnijih biografija Ive Andrića.

Stvaralačka eksplozija dok divlja Drugi svjetski rat

Andrić je napredovao stepenicama diplomatske karijere – tada je bio manje pisac, a više vjeran državni službenik. Bio je na diplomatskim dužnostima u Rimu, Madridu, Briselu, Ženevi i Parizu. Postao je zamjenik ministra spoljnih poslova, a potom, 1939. i jugoslovenski ambasador u Berlinu. Tu se, preuzimajući dužnost, rukovao i sa Adolfom Hitlerom. Nedugo potom njegova zemlja je prestala da postoji. Srbija je postala teritorija pod direktnom upravom Vermahta.

Andrić završava svoju diplomatsku karijeru i vraća se kući, u okupirani Beograd. I baš tada počinje njegov najkreativniji period. Martens kaže da se Andrić povlači u jednu sobu u Beogradu i bavi se isključivo pisanjem, dok oko njega divlja Drugi svjetski rat. „Stvaralačku eksploziju je potpomoglo i to što je preko dvije decenije sakupljao građu za svoje romane pa je gotove koncepte već imao u glavi“.

Naposletku, nastaje preko hiljadu stranica djela koje će mu obezbediti svjetsku slavu: „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“.

Čiji je Andrić?

Andrić je bio uvjereni Jugosloven. Uprkos tome, ili baš zbog toga, na jugoistoku Evrope njegovo nasljeđe se smatra spornim. Posle raspada Kraljevine Jugoslavije, Andrić je iskazao lojalnost partizanskom vođi i kasnijem despotu Josipu Brozu Titu.

„Posle 1945. su Tito i komunisti bili jedini nosioci te ideje, koji su zaista mogli da ostvare jugoslovensku državu“, objašnjava Martens. „Za Andrića je važilo: glavno je da je Jugoslavija.“

Vjerovatno Andrić nije ni u najluđim snovima mogao da nasluti da će se njegova voljena Jugoslavija dvadeset godina posle njegove smrti 1975. raspasti na nacionalne države i to u krvavom ratu koji je trajao skoro cijelu deceniju.

Za mnoge Hrvate on je „izdajnik“. Bošnjaci u njemu uglavnom vide mrzitelja muslimana. Za nacionalističke Srbe on je preteča „velikosrpske ideje“. Neki Slovenci i kosovski Albanci u njegovom djelu vide književni predložak za ratne zločine iz devedesetih. Predstavnici kultura različitih balkanskih država često se svađaju oko toga kome zapravo pripada Ivo Andrić, Hrvat po rođenju koji je odrastao u Bosni, a živio i umro u Srbiji.

RTCG/Dragoslav Dedović (priredio članak agencije KNA)