Mediteran kakav je mogao biti: Zloković o Budvi i Cavtatu

Na fotografijama iz 1929. i 1930, Budva i Cavtat prikazani su kao skladno oblikovana urbana naselja, koje je istaknuti jugoslovenski arhitekta porijeklom iz Boke, Milan Zloković, koristio za analizu mediteranskog prostora oblikovanog ‘po mjeri čovjeka’. Zapisao je kako se „čovjek kao mjerilo svih stvari osjeća u dimenzijama svih objekata i slobodnih površina“. Rijetko gdje na našem primorju, zaključio je, postoji toliko prisna i snažna urbanistička sredina, postignuta tako jednostavnim sredstvima, kao što je to slučaj u Cavtatu i Budvi.

Foto: Radić, Fondacija Milan Zloković

Budva i Cavtat razvijali su se kroz rušenja i obnavljanja, zadržavajući jednostavnu arhitekturu prilagođenu lokalnom terenu i klimatskim uslovima. Upravo iz tih razloga, kako je Zloković naglasio, Budva i Cavtat predstavljaju primjer kako su nekada mještani sarađivali na svim pitanjima od značaja za očuvanje ili razvoj urbanističkih vrijednosti svojih naselja, usmjerene ka istom cilju: "vizuelno racionalnom skladu sa ambijentom sugestivnih prirodnih ljepota".

U vrijeme kada je turizam postajao nova privredna grana na Jadranu, Zloković je 1934. predlagao izradu Regionalnog plana Boke sa detaljnim urbanističkim planovima, upozoravajući da se manjim planskim zahvatima može izgubiti cjelina prostora.

Foto: I. Preradović, Fondacija Milan Zloković

U istom periodu, Crna Gora bilježi intenzivne arhitektonske poduhvate, kao što su ljetnja rezidencija Karađorđevića u Miločeru (1934–1936) Dragomira Tadića i Vila „Topliš” arhitekte Rajka Tatića, koje oblikuju nove ambijentalne vrijednosti, dok „Avala” u Budvi (1936) spaja savremenu arhitekturu sa elementima tradicionalnog mediteranskog nasljeđa. Ovi projekti svjedoče o periodu kada je arhitektura Crne Gore tražila ravnotežu između funkcionalnosti, pejzaža i kulturnog identiteta.

Nadalje, događaj koji je urbanističko planiranje Crne Gore aktuelizovao na međunarodnoj sceni bio je projekat „Južni Jadran”, koji su finansirale Ujedinjene nacije, s ciljem planiranja razvoja turizma na ovom području. Njihovi biroi su imali sjedišta u Budvi i Dubrovniku, dok su međunarodni timovi koje su činili arhitekti, urbanisti, ekonomisti, sociolozi i matematičari, predvođeni urbanistom Adolfom Ciborovskim, radili na izradi razvojnih planova. Ovaj poduhvat pružio je dragocjeno iskustvo mladim crnogorskim arhitektima i urbanistima, uključujući ih u tokove savremenog planiranja prostora i turizma.

Od „Mimoze” u Tivtu (1958), Miroslava Begovića, do „Slavije” u Budvi (1963), arhitekte Milana Korolije, nizali su se brojni hotelski projekti duž obale i u planinskim centrima, od Budve, Bečića i Petrovca, sve do Žabljaka i Plava. Ovaj period karakterisao je funkcionalizam i konstruktivizam, gdje su hoteli kapaciteta od 300 do 600 kreveta građeni uz racionalno planiranje prostora i funkcija.

Zemljotres iz 1979. uticao je na izmjenu seizmičkih propisa i primjenu novih sistema gradnje, što se reflektovalo i na izgradnju turističkih objekata. Primjena prve strukturalne fasade (zid-zavjesa) u Crnoj Gori evidentirana je na hotelu „Plaža” u Herceg Novom (1982), koji je projektovao Predrag Đaković, dok „Slovenska plaža” u Budvi (1985), arhitekte Janeza Kobea, predstavlja uspješnu transformaciju tradicionalnog urbanog koncepta u savremenu turističku arhitekturu, zadržavajući vezu sa lokalnim ambijentom.

U kontekstu današnjih izazova klimatskih promjena, erozije obale i pritiska „investitorskog urbanizma”, Budva podsjeća na potrebu za planiranjem koje balansira očuvanje identiteta prostora i savremene funkcionalnosti. Fotografije iz 1929. i 1930. ostaju relevantan vizuelni i stručni podsjetnik na vrijednosti koje su u tom periodu oblikovale obalu – mjeru prostora prema čovjeku i prirodi.

M.O.

Izvori:

Milan Zloković, „Cavtat i Budva”, Fondacija Milan Zloković,

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti.