Sjećanja koja ne blijede: Jerolim Dragičević o 15. aprilu ’79. – „Htjeli su da sruše Stari grad i bace ga u more“

Juče se navršilo 47 godina od najtežeg trenutka u modernoj istoriji crnogorskog primorja. Tog 15. aprila 1979. godine, u 07:19 časova, zemlja je pokazala svoju najsuroviju snagu. Gostujući u emisiji „Otvoreno“ Televizije Budva, starograđanin i svjedok tog vremena, Jerolim Jerko Dragičević, evocirao je uspomene na katastrofu, ali i na nevjerovatne detalje obnove koji su decenijama bili obavijeni velom tajne.

„Uzjahao sam prozor dok se bedem rušio“

Jerolima je prvi udar zatekao u kupatilu, u trenucima jutarnje rutine. „Zemljotres me uhvatio dok sam se brijao“, započinje priču Dragičević. „Kuća se trese, dolje mi je cijela familija, a vi ne možete korak da napravite. Uspio sam da uzjašem veliki prozor od kupatila, mislio sam da skočim vani. Ali, dok sam ga jahao kao konja, gledam – bedem se ruši ispred mene. Ni tamo, ni ovamo“, kazao je Dragičević.

Iako je glavni udar trajao tek pedesetak sekundi, za one koji su ga osjetili, to je bila vječnost. Zvuk koji je pratio podrhtavanje Jerolim opisuje kao jezivu grmljavinu koja dolazi iz dubine zemlje.

Herojstvo radničke klase: U 09:10 na radnom mjestu

Dok je grad još bio pod oblakom prašine, a ne dima kako su mnogi isprva mislili, on je pokazao šta znači profesionalna odgovornost.

„Samo sat i pedeset minuta nakon razornog udara, već sam bio na svom radnom mjestu u pošti. Prvo sam zbrinuo familiju, a onda krenuo na rabotu. Mi smo bili ti koji su uspostavili prve veze sa Petrovcem, Cetinjem i Kotorom. Prve informacije iz Budve su krenule preko naših uređaja“, sjeća se Jerolim, dodajući uz osmijeh da je tadašnji direktor stigao tek u popodnevnim satima da „izdaje komande“, prisjeća se Dragičević.

Mračna strana obnove: Plan o „dva velika hotela“

Najšokantniji dio svjedočenja odnosi se na period neposredno nakon zemljotresa, kada su politički interesi zamalo presudili istorijskom jezgru Budve. Jerolim tvrdi da je lično prisustvovao razgovoru visoke delegacije kod vrata od Grada.

„Jedan od političara je tada rekao: 'Ovo treba sve srušiti, gurnuti u more i napraviti dva velika hotela'. Da nije bilo stručnjaka poput profesora Mirka Kovačevića, koji je to kasnije i zapisao u svojoj knjizi, danas Starog grada ne bi bilo. Spasila nas je struka i, ruku na srce, činjenica da je Tito tada bio živ“, kazao je.

Budva nekad i sad: Od 8 do 80 lokala

Kao rođeni starograđanin, Dragičević ne skriva žal za Budvom koja je bila simbol mediteranskog života i istinskog komšijskog druženja.

Urbanistički paradoks: „Po planu sanacije, u Starom gradu je bilo predviđeno svega osam ugostiteljskih objekata. Danas ih ima preko osamdeset. Svako prizemlje, nekadašnje konobe i magazini, pretvoreni su u lokale.“.

Gubitak duha: „Nema više ko da se druži. Pogledajte ko je preplavio grad. Ja svoj mir ne dam – sin drži konobu u našoj kući, ali izdavao je ne bih za bilo kakve pare. Hoću svoj komoditet.“

Lekcije iz prošlosti

Jerolimova priča nije samo hronika jednog prirodnog užasa, već i svjedočanstvo o ljudskoj prirodi. Govorio je o solidarnosti čitave Jugoslavije, ali i o onima koji su humanitarnu pomoć i kiselu vodu prodavali po duplim cijenama dok je narod bio u šatorima.

„U kakvom društvu živimo, ja sam još i zadovoljan“, zaključuje Dragičević u svom stilu, uz poruku da se istorija i genetika na ovim prostorima ciklično ponavljaju, ali da duh Starog grada, uprkos svemu, i dalje opstaje u onima koji ga istinski vole.

Priredila redakcija portala RTV Budva

Izvor: TV Budva/ emsija "Otvoreno"