Na obali trajanja "Život i more" Slobodana Boba Slovinića

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista.

Slobodan – Bobo Slovinić, crnogorsko-hrvatski slikar, autor, književnik i publicista, pripada onoj rijetkoj vrsti stvaralaca koji ne pripadaju samo svom vremenu nego i prostoru iz kojeg su ponikli. Budva je njegova svojevssna (mediteranska) sudbina, trajanje i unutrašnji pejzaž iz kojeg nastaje i slika i riječ. Južno podneblje u Slovinićevim pripovjestima je način mišljenja, osjećanja lijepih a ponekad i bolnih uspomena. Zato nova zbirka pripovesti ,,Život i more” (njih 33) je svojevrsni (poklon) ali i prirodan nastavak jednog dugog stvaralačkog puta u kojem su pučina, kamen, porodična loza i unutrašnja čovjekova borba stalni saputnici. Ova knjiga nastala je iz snažnog unutrašnje (potrebe) da se čovjek vrati vremenu koje je prošlo, ali koje nosi snagu poput autorvih slika i pejzaža. To ne predsatvlja obično prisjećanje, već duboko poniranje u segmenet lične i porodične istorije u prostore đetinjstva, porijekla i trajanja. Već na prvim stranicama osjeća se ona klasična primorska melanholija ne kao slabost, već kao svijest o prolaznosti, kao žal za ljudima, ulicama, pontama, glasovima i svakodnevnim sitnicama koje su činile život punim. Slovinić ne piše da bi opisivao prošlost, već da bi je ponovo oživio pred čitaocem. Veliki Predrag Matvejević zapisao je da na Mediteranu duh stari sporije od tijela. Upravo ta misao može stajati kao (snažni) jedinstveni moto ove knjige. Slovinićeve pripovijesti ne pripadaju memoarskoj građi u klasičnom smislu, već unutrašnji fragmenti (arabeske) jednog života koji traje i probljeskuje najljepšim i najjsnažnjim emocijama.

„Stari grad – Depandans – Dolazak“ jedna je od najpotresnijih ulaznih kapija ove knjige. Rođenje usred ratnog vihora, pod okupacijom, uz more koje udara o temelje kuće, autobiografski početak ali i gotovo mitski trenutak dolaska čovjeka u svijet. More je tu već pri prvom (u)dahu kao sudbina, kao krštenje, kao znak pripadanja. Dijete se ne rađa samo u porodici, već u prostoru istorije i nemira. Upravo tu Slovinić pokazuje svoju pripovjedačku snagu đe početat porodične istorije stapa se u jednu istu rečenicu.

„Plićak – more – strah“ nosi jednu od najvažnijih simboličkih linija cijele knjige prvi ozbiljni susret čovjeka sa strahom. Primorski horizont, koje je dotad bilo prostor igre, mirisa i porodične sigurnosti, ovđe dobija drugo lice dubinu, neizvjesnost i opomenu. Dječak prvi put shvata da svijet juga pored svoje ljepote plavetnila, je i ozbiljna škola opstanka. Plićak, naizgled bezazlen prostor đe se počinje svako dječje kupanje, postaje granica između sigurnog i nepoznatog. Slovinić tu vješto pokazuje kako se karakter ne gradi samo kroz radost, već upravo kroz prve susrete sa vlastitim strahovima. Talas tada prestaje biti samo prijatelj i postaje učitelj ozbiljnosti života.

„Stari grad – Tunja – Sveti Nikola“ otvara jednu snažnu priču o odnosu čovjeka prema prostoru koji ga oblikuje. Sveti Nikola je trajna tačka unutrašnje orijentacije, gotovo mitski znak pripadanja Budvi i njenom morskom identitetu. Tunja, more i pogled prema ostrvu grade sliku jednog mediteranskog svijeta u kojem čovjek ne živi pored prirode, već sa njom. U ovoj priči osjećamo kako svakodnevni ribarski život, pomorska disciplina i odnos prema pučini postaju moralna škola. Ostrvo je istovremeno i udaljenost i privlačnost, i izazov i igra ono podsjeća da se čovjek uvijek kreće između obale sigurnosti i dubine iskušenja.

„Velja voda – Pasara BD 333 – Novi Porat“ posebno je dragocjena jer u centar stavlja barku kao produžetak čovjekovog identiteta. Pasara je svojevrsni porodični znak trajanja, lična istorija i simbol slobode. Brod u pomorskoj kulturi nosi ime, sudbinu i karakter svog vlasnika. Novi porat u ovoj priči postaje mjesto susreta starog i novog vremena između tradicionalnog života vezanog za more i savremenih promjena koje prijete da (potru) stare navike i ritmove. Slovinić kroz ovu priču ne piše samo o barki, već o pitanju opstanka jednog načina života. Kad nestane pasare, ne nestaje samo predmet, već čitav jedan svijet odnosa prema moru.

„Mladost – Sura gora – Avantura“ donosi energiju mladalačkog iskušenja, trenutak kada čovjek poželi da pređe granice dozvoljenog i da se suoči sa sopstvenom hrabrošću. Sura gora prostor prirodne divljine, ali i mjesto unutrašnjeg ispita. U toj priči mladost se ne svodi se na romantični poza, već sudar radoznalosti i opasnosti. Avantura je pokušaj da se čovjek dokaže samome sebi. Slovinić snažno razumije tu psihologiju odrastanja potrebu da se osvoji nepoznato, da se padne i ustane, da se kroz rizik osjeti vlastita snaga. Upravo zato ova priča ima univerzalnu vrijednost svi u sebi nosimo neku svoju Suru goru.

„Atelje – Galerija – Liberto“ otvara sasvim drugačiji horizont susret čovjeka sa sopstvenim godinama. Mudrost je vrijeme konačnih istina. Atelje postaje posljednja tvrđava slobode, mjesto đe čovjek još može biti potpuno svoj. Pučina ostaje sagovornik, jedini prijatelj koji (ga) ne izdaje. U toj ispovjednoj liniji osjeća se iskustvo umjetnika koji zna da stvaranje, mu daje snagu ono je njegovo opravdanje. Slikar ovđe ne govori samo o bojama i platnu, već o samoći, prolaznosti i potrebi da čovjek ostavi trag koji neće (poništiti) vrijeme.

„Dobrota – Zaliv – Prvi dani“ donosi poslijeratni svijet oskudice, ali i nevjerovatne životne energije. Dječak koji otkriva svijet između mora i planine, između gladi i igre, između stroge majke i prve pobune, postaje simbol jedne generacije koja je odrastala (više nego skromno) ali sa snažnim osjećajem pripadnosti. U toj priči posebno blista domaći jezik, primorski (hrvatski) govor, autentična leksika koja ne služi folkloru nego istini. Jezik ođe isprepletan je sa snažnim karakterom, identitet i dokaz da se pripadnost ne dokazuje velikim riječima, nego načinom na koji čovjek izgovara svakodnevicu.

„Proljeće – Ivanova Korita – Oporavak“ nosi posebnu unutrašnju snagu jer u sebi objedinjuje prirodu, odrastanje i prve slutnje čovjekove unutrašnje promjene. Lovćen predstavlja prostor preobražaja. Dječak dolazi slab, bolešljiv i nesiguran, a vraća se sa osjećajem da je zakoračio u novu životnu fazu. Cvijet, brijest, planinski vazduh i prvi poljubac stvaraju gotovo inicijacijski trenutak sazrijevanja. Slovinić to piše bez patetike, ali sa punom snagom unutrašnjeg otkrića.

„Ljeto – Velja voda – Ulov“ vraća nas moru kao najvećoj školi života. Prvi ribolov, prvi ponos, prvo razočaranje i porodični rituali oko stola grade onu vrstu književne istine koju nije moguće izmisliti. Sve je opipljivo miris pržene ribe, smokve iz Bijelog Dola, stroga logika porodične hijerarhije, osjećaj da čovjek pripada prostoru jednako kao i maslina ili kamen. More ovđe uči strpljenju, skromnosti i dostojanstvu.

Posebnu simboliku nosi i priča „Maj – Školj – Izleti“, đe se porodični i građanski život Budve pretače u sliku zajedničkih okupljanja koje danas gotovo djeluje nestvarno. Školj je mediterasnki prostor zajedničkog identiteta, mjesto đe se susreću porodica, običaj, religija i svakodnevna radost življenja. Tu se najbolje vidi ono što Slovinić ne mora posebno da objašnjava da je nekada pripadati značilo živjeti zajedno, dijeliti hljeb, ribu, vino i vrijeme.

Prostor soli i mora je oduvijek bio neiscrpan izvor nadahnuća za pjesnike, filozofe, putopisce, esejiste, istoričare i sve one koji su u riječima pokušavali uhvatiti smisao prostora i vremena. Razlog za to otkriva se kao njegova ljepota, ali i kao njegova složenost jug istovremeno nosi bezbroj pejzaža, različite jezike, civilizacije koje su se vjekovima nadograđivale jedna preko druge, mediteranski horizonti koje spaja i razdvaja, i gradove među čijim zidinama su ispisanje najljepše priče. Pisati o jugu znači uranjati duboko u fragmene istorije, dodirivati ono što je drevno, a istovremeno iznenađujuće savremeno. To je prostor u kojem arhaično i moderno ne stoje jedno nasuprot drugom, već dišu zajedno. Ostrva sa svojim starim kamenim kućama, luke koje su vijekovima gledale dolaske i odlaske, mornara gradovi otvoreni za sve vjetrove kultura sve to čini obalskim prostorom snažnog trajanja.

Fernan Braodel je govorio da istorija nije ništa drugo do stalno propitivanje prošlih vremena kroz pitanja sadašnjosti. Upravo Mediteran to potvrđuje snažnije od bilo kojeg drugog prostora. On ne prestaje da govori o sebi, obnavljajući vlastitu priču kroz svaku novu generaciju, kroz svaku novu knjigu, sliku ili pjesmu. Svjestan te duboke izazovnosti Mediterana, Slobodan-Bobo Slovinić u svojoj knjizi ,,Život i more” ispisuje najjsnažnije priče i emocije jednog nažalost (prošlog) vremena kod njega ovi talasi istorije se dodiruju, prepliću i međusobno osvjetljavaju. Njegova Budva, njegovo more, njegove ponte i porodične kućem, njegove slike, njegov život u kojima čovjek i dalje razgovara sa svojim porijeklom. Upravo zato njegova proza nosi onu rijetku snagu autentičnosti ona ne opisuje primorsku civilizaciju spolja, već ga živi iznutra.

Ali čitaocima ne treba sve otkriti. Upravo u tome leži posebna vrijednost ove knjige. Neke priče treba pronaći sam, neke rečenice pustiti da dugo ostanu u čovjeku, a neka mjesta čitati više puta kako bi se otvorila u svom punom značenju. Slovinićev rukopis nosi snažnu kulturološku dimenziju, ali istovremeno traži i povrata-povratak prostoru, porijeklu, porodici i sebi samome. Kao što se more uvijek vraća istoj obali, tako se i ovoj knjizi čitalac vraća sa novim razumijevanjem, otkrivajući svaki put nove slojeve značenja.

,,Život i more” je ozbiljna zbirka pripovijesti, kao i porodični herbarijum, primorska hronika i intimna faktografija jednog života. U njoj su sakupljeni tragovi jednog vremena, glasovi predaka, mirisi starih kuća, zvuci ponti, barki i ulica koje više nijesu iste, ali i dalje žive u čovjekovom unutrašnjem prostoru. Slovinić ovom knjigom potvrđuje ono što njegovo slikarstvo odavno govori da pravi umjetnik ne bira između slike i riječi, jer obje nastaju iz istog izvora: iz duboke potrebe da se sačuva ono što vrijeme pokušava da izbriše. Njegova Budva predstavlja snažan sudbinski prostor trajanja. Njegovo more je životna mjera čovjeka. Njegove pripovijesti nijesu samo sjećanja, već svjedočanstva o tome kako se identitet gradi kroz porodicu, kroz kuću, kroz prve strahove, prve ljubavi, prve odlaske i prve povratke. Upravo zato ova knjiga ostaje važna jer ne govori samo o jednom autoru, već o svima nama koji u sebi nosimo neku svoju obalu, neku svoju pontu i neko svoje more koje nikada ne prestaje da nas doziva. Zato Život i more ostaje knjiga koja se ne čita jednom. Ona se vraća poput talasa svaki put sa novim slojem značenja. A iza svake stranice stoji ista stara istina južnih mora: čovjek prolazi, ali more pamti.

Slobodan-Bobo Slovinić zato ostaje autentični Mediteranac, čovjek Budve, pisac juga i stvaralac koji pripada i hrvatskom i crnogorskom kulturnom prostoru ne samo po mjestu rođenja, već po načinu na koji razumije svijet. Njegova knjiga nema potrebu da se nameće ona ostaje i traje. Kao stara kuća pomorskih kapetana koja još čuva glasove zaboravljenih mornara. Kao svjetionik koji i dalje pokazuje pravac i kada su brodovi davno nestali sa horizonta. A čitaocu ostaje ono najvažnije da ne pročita samo knjigu, već da kroz nju prepozna vlastitu potrebu za povratkom sebi. Jer prava književnost upravo to čini: ne pokazuje samo svijet autora, već nas vraća našem unutrašnjem moru.