Ilija Bogetić o lekcijama koje smo naučili iz ruševina
Budvanski vatrogasac-spasilac i član nacionalnog tima, Ilija Bogetić, objašnjava kako sačuvati prisebnost kada se tlo pokrene snagom od 9 do 10 stepeni po Merkaliju.
Kada se tlo pokrene snagom od 6,9 jedinica Rihterove skale, što odgovara intenzitetu od devet do deset stepeni Merkalijeve skale, ne mijenja se samo arhitektura već i sama struktura zemljišta. U tim trenucima, onih deset sekundi trajanja pretvara se u vječnost u kojoj prisebnost pravi razliku između života i smrti, poručuje Ilija Bogetić, član nacionalnog tima za spašavanje iz ruševina.
Najveća greška koju građani prave je panika i nedostatak osnovne obuke za reakciju tokom potresa. Bogetić ističe da je ključno sačekati prvi talas u zaklonu koji može izdržati pritisak.
"Obično to ide ispod nosećih zidova, vrata, stolova nečega što možete da istrpite, da vas jednostavno ne pritisne", objašnjava Bogetić.
Govoreći o iskustvima iz Turske, gdje se tlo nije micalo klizno nego u talasima, on ističe važnost takozvanih džepova.
"U tim situacijama kad se dešava da je zgrada pala čitava, veoma je mala mogućnost i mali su ti džepovi gdje se ljudi sakrivaju, ali oni su obično ispod nosećih zidova, jer dolazi do urušavanja pod nagibom. Tako smo spasili malog Ahmeta i gospođu u Turskoj, cirklaži su bili duboki i ostalo je prostora da ih ne pritisne u kompletnom smislu."
Bogetić, koji je karijeru počeo u budvanskoj vatrogasnoj jedinici (današnjoj Službi zaštite i spašavanja), danas je dio elitnog tima koji čini okosnicu crnogorskog traganja i spašavanja u ruševinama (USAR).
"Radile su se obuke preko francuske ambasade i evropskih timova. Danas smo registrovani kao tim za spašavanje iz ruševina u Briselu. Ja sam sa kolegom Acom Vulevićem iz Bara prošao i treći nivo obuke, i danas nas je oko 25 u okosnici tog tima, dok je ukupno oko stotinu ljudi prošlo ove obuke", navodi on.
Biti spasilac znači svakodnevno se suočavati sa stresom koji prevazilazi okvire zemljotresa. Bogetić naglašava da se spasioci "nagledaju svega" i u požarima, poplavama i asistencijama Hitnoj pomoći.
"Dok radite, morate prevazilaziti stres i strah u trenutku rada. Kasnije taj stres moramo da izbacimo iz sebe, najviše pričom između kolega što je valjalo, što nije. Poslije Turske smo imali dvije-tri grupne seanse sa psiholozima", kaže Bogetić, praveći paralelu sa evropskim sistemima.
"Holandski tim se nije vratio direktno kući, već su proveli tri dana na Tenerifima uz spa centre i psihologe, pa su ih tek vratili porodicama. To je drugačiji svijet."
Sjećanje na '79. i stalna opreznost
Iako je u vrijeme velikog zemljotresa 1979. godine imao svega godinu i po dana, Bogetić ističe da su ga priče roditelja i naknadni potresi, kojih je samo te godine bilo preko stotinu jačih od 3,5 Rihtera, trajno oblikovali.
"Ti naknadni potresi su se dešavali do 1985. godine, koliko se ja sjećam. Bila je panika odmah u kuću, trči napolje. To nas je naučilo da budemo pripremljeni", zaključuje Bogetić.
Tekst priredila Redakcija Portala RTV Budva
Izvor: TV Budva/emisija "Jutrom iz Budve"