Konačno se pokreće obnova crkve Svetog Antuna na Mogrenu, simbol zajedništva čeka prepis zemlje

Nakon decenija čekanja i brojnih obećanja koja su se godinama nizala u predizbornim kampanjama, obnova crkve Svetog Antuna Padovanskog na drugoj plaži Mogrena konačno bi mogla da se pomjeri sa mrtve tačke. Glavna gradska arhitektica Jelena Lazić simbolično je obišla lokalitet nekadašnjeg hrama povodom Dana Svetog Antuna i poručila da će ovaj prepoznatljivi simbol starog jezgra Budve biti obnovljen, čime je lokalna samouprava zvanično pokazala spremnost da višegodišnju inicijativu građana sprovede u djelo.

Iako izostanak konkretnih odgovora iz Opštine Budva na upite o tačnoj fazi projekta i datumu početka radova i dalje unosi dozu opreza među mještane, administrativni koraci ka obnovi svetilišta, koje je minirano do temelja 1952. godine, sada su jasniji. 

Tiho Fabris: "Sveti Anton je bio zaštitnik svih nas, bez obzira na vjeru"

Jedan od najglasnijih zagovornika obnove i svjedok nekadašnjih vremena, starobudvanin Tiho Fabris, sa velikom sjetom se prisjeća perioda kada je ova crkvica predstavljala srce društvenog života grada.

"Ta crkva je simbol, a Sveti Anton Padovanski bio je zaštitnik staroga grada. I svi Budvani, bez obzira na vjeru, bili oni katolici, pravoslavci ili muslimani, svi su taj dan išli brodicama, jedrenjacima ili barkama. Sa rive je kretala povorka na drugu Mogren plažu do Svetogog Antuna, gdje je prva crkvica bila izgrađena u kamenu još 1571. godine. Tamo bi se prvo održala misa, a poslije mise, to je bilo opštenarodno veselje. Mogu da kažem da je tog 13. juna tada počinjala kupališna sezona u Budvi. Svi Budvani su se tada kupali, i djeca i stariji, i tu je poslije bilo jedno veliko posluženje koje je obilježavalo taj dan", priča Fabris.

On objašnjava da je prva crkva, ozidana u stijeni, uništena u velikom nevremenu, nakon čega su je stari Budvani ponovo izgradili 1902. godine. Imućniji građani su davali novac, dok su ostali pomagali radom, zidanjem i donošenjem kamena. Zemljište na Mogrenu 2 poklonile su porodice Indianović i Klopa. Međutim, 1952. godine nastupila je, kako je naziva, katastrofa.

"Ta crkvica je minirana do temelja. Čak ujutro, kada su Budvani čuli detonaciju, svi su trčali jer su znali da se nešto desilo na drugoj plaži. Moj brat i Vojo Svitlica su među prvima stigli i na moru su pronašli dio moštiju i ikone Svetog Antona, što je predato crkvi i čuva se i dan-danas", otkriva Fabris, dodajući da su svi planovi, projekti i dimenzije crkve uspješno izvučeni iz katastra i institucija.

On je izrazio i duboko razočaranje nedavnim postupcima investitora koji su obnavljali obližnji restoran:

"Ispred zida je bila jedna velika stijena koja je za nas bila svetinja i na kojoj smo polagali ljiljane. Međutim, oni su to vjerovatno radili, smetala im je i srušili su je. Bez pitanja. Oni to nisu poštovali, mada to nije bilo vlasništvo crkve, već grada Budve."

Fabris upozorava da Budva ubrzano gubi svoj identitet i da se nekadašnji duh zajedništva u Starom gradu ugasio.

"Za vrijeme potresa Stari grad je imao 850 stanovnika, a znate li koliko ih sada živi? Svega 128, a pola od toga su ljudi sa strane koji su kupili nekretnine i koje ne mogu smatrati Budvanima. U ono vrijeme niko nije pitao ko je koje vjere. Sklapani su brakovi, vrata kuća se nikada nisu zaključavala i tačno se znalo šta koja familija kuha. Danas smo se svi udaljili. Mi pokušavamo na sve načine da obnovimo crkvu, ali nailazimo na zatvorena vrata. Želja nam je da se ovo ne zaboravi i da se vrati tradicija."

Petar Antonioli: "Problem je jasan – katolička crkva ne može graditi na tuđoj parceli"

Sa druge strane, predstavnik mlađe generacije starobudvana, Petar Antonioli, precizno definiše pravne i administrativne prepreke koje godinama koče ovaj projekat, uprkos čestim obećanjima lokalnih političara.

"Što se tiče povrata same crkve, to je bilo obećano u par predizbornih kampanja koje su prošle i preprošle, bilo je u svim tim propagandama da će se vratiti crkva. Međutim, to se nikada nije realizovalo. Stav katoličke crkve i povrata crkvice na to mjesto je vrlo jasan: katolička crkva ne može da ima nikakvih dodirnih tačaka sa nečim što nije u njenom vlasništvu. Ona ne može graditi nikakav objekat na bilo kojoj parceli koja ne pripada njoj. Prije tri godine bio sam na sastanku gdje je jasno i precizno rečeno šta treba da se uradi – ta čestica zemlje mora da se izdvoji i da se prepiše na vlasnički dio katoličke crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Budvi. Tek tada gradnja može da počne."

Antonioli pojašnjava da je istorijski problem nastao zbog toga što u doba kada su porodice Klopan i Indianović dodijelile zemlju za crkvu, nije bilo katastra kao danas. Sve se radilo na riječ, koja je tada vrijedila više nego bilo šta drugo. On ističe da je obnova ove male crkve stvar političke i društvene volje, ali i pitanje osnovne kulture.

"Dok se za neke druge stvari određuju kolike god hoćete parcele i čuda kroz cijelu Crnu Goru, ovdje smo zapeli oko jednog komadića zemlje. Negdje mislim da je to ipak stvar volje, a sa druge strane i jedna velika greška, jer ovo je dio kulture. Nažalost, na našim prostorima vlada pravilo da nemamo nikakvo poštovanje prema nečemu dok se to ne uništi. Svo to bogatstvo koje imamo ovdje – i u arhitekturi i u običajima – počelo je prvo da blijedi, a u proteklih desetak godina i potpuno da nestaje, jer ljudi koji su znali nešto više, više nisu sa nama", upozorava Antonioli.

On dodaje da je nedavno ponovo uputio zvanične dopise i upite nadležnim institucijama kako bi provjerio da li se situacija pomjerila sa mrtve tačke, ali odgovor još uvijek nije dobio.

"Ovo nije velika građevina, to je jedna mala crkvica, više jedno obilježje koje je služilo građanima Budve i svim turistima, jer je Sveti Antun svetac kojeg poštuju ljudi iz cijelog svijeta. U današnje vrijeme, povratak te crkve imao bi mnogo veći i širi značaj za grad i za sve nas nego što neki ljudi koji o tome odlučuju uopšte mogu da zamisle. Ja sigurno neću propustiti da i ovog 13. juna odem tamo, ponesem barem jedan cvijet, pomolim se na svoj način i pokušam da sačuvam taj duh prostora koji nas je nekada sve spajao", zaključuje Antonioli.

Dok mještani i ovog juna sa ljiljanima u rukama pohode Mogren 2 čuvajući sjećanje na srušeni hram, oči javnosti ostaju uprte u Opštinu Budva i glavnu gradsku arhitekticu, od kojih se očekuje da obećanje o obnovi konačno pretoče u konkretne pravne akte i građevinske radove.