Foto: Privatna arhiva

Malo je, premalo je trenera kao što je Branislav Milačić.
I žali Bože što će, kad se začuje sintagma “crnogorski trener”, mnogi pomisliti na onog jednog čiji je mandat u jednom (slavnom?) klubu neslavno završen nedavno, a ne na čoveka koji, evo već decenijama, uveseljava fudbalski svet – nažalost, gotovo isključivo u Crnoj Gori – pleni svojom harizmom, poznavanjem igre, duhovitošću, otvorenošću, uz dozu humora karakterističnog za stari Titograd.

Budućnost najveća ljubav

Budućnost je za Brana nešto jedinstveno, posebno. Njegova velika ljubav. Sjeća se kako su se snalazili da bi gledali utakmice. Uz Budućnost je rastao i ostario. Budućnost je institucija kojoj nema ravne u Crnoj Gori, dala mu je najviše u životu - mnogo radosti, a bogomi i tuge. Budućnost je jedna i neprevaziđena. Nikada, pa i kad je bio u nemilosti, to se nije promijenilo. Ljudi su ga pitali: kako to da protiv Budućnosti ne progovoriš nijednu riječ? Govorio im je da mogu da govori protiv ljudi koji vode Budućnost, ali protiv kluba - ne. Ne on, nego niko ne bi trebalo. Koliko je Budućnost udomila i usrećila ljudi na finansijskom planu, koliko je njih 'okolo' učinila srećnim...
Niđe u Crnoj Gori ne postoji mjesto s toliko ljubavi kao na stadionu Budućnosti đe stoje “varvari”. Da li naprave glupost - naprave, ali naprave i naša đeca kući pričao je Brano.
U najvećem crnogorskom klubu bio je sportski direktor, trener mlađih kategorija, trener prvog tima u dva navrata i savjetnik predsjednika. Jedini je kojem su navijači skandirali oslovljavajući ga sa "Ser“.

Sve počelo 80-tih, klub za obuku

Bio je afirmisan sportski radnik, u to vrijeme trener republičkih ligaša, kao i predsjednik Fudbalskog saveza Srednje regije Crne Gore. Valjda je to što je radio nekome “palo u oči”. Imao je posao u MUP kad su ga pozvali ljudi iz Budućnosti. Tadašnji predsjednik kluba Milan Milić predočio mu je da bi voljeli da dođe u klub i bude direktor. Uvijek je volio i pratio Budućnost, i dan danas je tako, i za njega je to bila čast. Malo se plašio zbog toga što je bio neiskusan za taj viši nivo, ušao je dosta bojažljivo, ali sa velikim elanom i punog srca.

Imali su izvanrednu upravu sa uspješnim ljudima, izvanrednog trenera Stanka Poklepovića, te izvanredne igrače - Lekovića, oba Brnovića, Božovića, Savićevića, Mijatovića, Janovića, kasnije Drobnjaka...Bile su to godine kad su se pod Goricom rađali asovi jugoslovenskog i svjetskog fudbala, ali Milačić nije mogao do kraja da sprovede svoj projekat.

Ni tada, kao na žalost ni sada, nijesu bili jak klub, ali smo igrački bili izuzetno jaki. Ušao je u taj posao i taman kad je počeo da hvata konce, došao je drugi na njegovu poziciju, a on se sam vratio na staro radno mjesto. Ipak, to je divan, upečatljiv period u njegovom životu, sa velikim igračima i dobrim ljudima. Misli da je to što se njemu desilo najveći problem i današnje Budućnosti: taman kad nešto naučiš - dođe drugi, pa taj drugi nauči i dođe neko novi. Stalno se uče na Budućnosti, zato klub treba da na ulazu stavi oznaku 'L' - obuka (u saobraćaju, prim. aut). Zbog toga možda nikad nije postala klub kakav je trebalo. U Crnoj Gori sistem niđe ne postoji.

Povratak u Budućnost nakon 10 godina, rad sa svojim "bebama"
Milačić se u Budućnost vratio desetak godina kasnije, u drugačijoj ulozi, u potpuno drugačijim okolnostima. "Plavo-bijeli“ su igrali Drugu ligu tzv. SRJ, a ekipu su činili mladići iz sopstvenog kadra - Igor Burzanović, Milan Purović, Miroslav Vujadinović, Marko Mugoša, Risto Lakić, u klupsku legendu izrastao Mirko Ćiro Raičević...

Tada ga je direktno pozvao predsjednik kluba Miomir Mugoša i ponudio mi da bude tehnički direktor. Prihvatio je, ali je vidio da u toj ulozi nema nikakvog posla jer je već sve bilo urađeno. Ponudio je nekim trenerima da vode omladinsku ekipu, što oni nijesu prihvatili. Onda je sam uzeo, nemajući što da radi, a bio je na platnom spisku. Kad je preuzeo omladince bilo je tek nekoliko igrača na treningu, s tim što su neki bili priključeni prvom timu. Malo po malo, uz veliki rad, napravili su dobar rezultat - postali prvaci Srbije i Crne Gore nakon što su pobijedili Zvezdu 4:0 u Beogradu, što nikad niko nije uspio u zvaničnoj utakmici sa “crveno-bijelima”. To je bio dokaz da se radi o izuzetno talentovanoj generaciji, a Brana je preporučilo da uzmem prvi tim.

Branov uslov je bio da sve te momke prebaci u prvi tim i sa nekoliko starijih napravim dobar kostur. To je prihvaćeno, imali su obećanje da će primanja igrača, koja su bila skromna, biti redovna i to je ispunjeno. U klubu je tada bio Vladimir Vučelić, izuzetan sportski radnik, koji je bio oslonac Branu i igračima. Ubjedljivo su osvojili prvo mjesto u Drugoj ligi, a u toj ekipi bilo je pet igrača s pravom nastupa za omladince i još četvorica mlađih od njih. Nije bilo propisa da moraju da igraju, već se pojavila dobra generacija i zaslužili su mjesto u prvom timu.
Podgorica je tada dobila nove fudbalske miljenike i trenera kojeg su voljele sve generacije. "Ser Brano Milačić, ser Brano Milačić“... orilo se sa tribina našeg najvećeg stadiona.
Čovjek koji je na klupi sjedio sa navijačkim šalom oko vrata imao je bezgranično povjerenje publike.

Ušli su u Prvu ligu, odigrali odličnu sezonu i izborili nastup u Intertoto kupu, gdje su stigli do drugog kola i naišli na Deportivo La Korunju, godinu ranije polufinalistu Lige šampiona. Jedan meč su izgubili, u drugom pobijedili, što je ostalo u lijepom sjećanju. Potom je počelo osipanje ekipe, što je praksa Budućnosti, oslabljeni tim nije se dobro snašao i smijenili su Brana.

Jedan je od rijetkih koji je poslije smjene došao sa "varvarima" da gleda utakmicu. Nikad nije smatrao da to što je smijenjen treba da poremeti njegovu ljubav prema Budućnosti. Prihvatio je to kao realnost, nije im dobro išlo, oni su zaboravili što je bilo prije toga, kao što svi zaboravljaju, i ostali su prijatelji i drugovi. Poslije toga počinje pad Budućnosti, kasnije strmoglavi - u posljednje vrijeme bio je malo zaustavljen, ali nažalost nije dugo trajalo.



Pamti Deportivo ali više Crvenu Zvezdu

Dvomeč sa Deportivom zauzima posebno mjesto u istoriji Budućnosti. Duel u La Korunji završen je trijumfom domaćina od 3:0, da bi u Podgorici naš predstavnik upisao jednu od najvećih pobjeda ikada - 2:1.

Draga mu je pobjeda nad Deportivom,nije im donijela prolaz, ali jeste zadovoljstvo i pamti se, ali pak najdraža pobjeda u karijeri Milačića jeste pobjeda protiv Crvene Zvezde u Beogradu. Rijetko je kad Budućnost uspijevala to da uradi, a protivnik je u to vrijeme imao izvanredan tim - igrali su Basta, Janković, Pantelić, Žigić, Milovanović, Luković, mnogo reprezentativaca. Odigrali su izvanredno, pobijedili i to mu je najdraža pobjeda definitivno.

Revanš sa Deportivom i izmišljeni penal nad Munitisom
Možda bi, ipak, revanš sa Deportivom 9. jula 2005. godine "pomjerio“ beogradsku pobjedu sa liste najdražih da u 90. minutu Roberto Akunja iz penala nije smanjio na 2:1. Ili da Pedro Munitis poslije gola Nikole Vujovića u 87. nije držao loptu kao u sefu...

Sudija je u finišu štitio Deportivo, što je potpuno normalno. Budućnost su štetile sudije i u ligi SCG, tako da im to nije teško padalo. Penal nad Munitisom je bio izmišljen. Normalno je da su se nadali kod 2:0, mada trebalo je da daju i treći gol, a potom još neki da bi ih eliminisali. Žao mu je što su primili gol jer momci nijesu to zaslužili. Gledao je poslije tu utakmicu i zaključio da je nevjerovatno koliko je tu bilo trčanja, borbenosti, želje... Toga više uopšte nema. Igrala su nam đečurlija, ekipa je bila izuzetno mlada. Dobro se sjeća i detalja sa "Riasora“.

Branova ekipa je u La Korunji 20 minuta bili malo izgubljeni, a onda su igrali dobar fudbal. Branio je Mladen Božović, koji je inače bio rezerva Miroslavu Vujadinoviću, ali je Vujke dobio crveni karton u revanšu sa Valetom kada je u 30. minutu oborio igrača van šesnaesterca. Tako je Božović ni kriv, ni dužan debitovao u tako važnoj utakmici i napravio nekoliko kikseva. Pamti detalj kada je grajao na Perišića jer je spustio glavu poslije kornera u finišu kad smo primili treći gol, a Božović, dobričina jedna, rekao: ,”Nemojte, šefe, vikati na njega, ja sam mu rekao 'moja' “.

Milačić potencira da je 16 igrača iz te generacije otišlo van Crne Gore, a na konstataciju da su mogli da urade više u inostranstvu - kaže:

Zašto nijesu napravili više isključivo je njihova krivica. Purović je možda uradio najviše jer je napravio tri jaka ugovora, Burzo je mogao još više u karijeri, Risto Lakić takođe, kao i Nikola Vujović. Mugoša je došao do Zvezde što je u to vrijeme mogao samo pravi igrač, ali nije uradio koliko je mogao. Bogdan Milić je bio u inostranstvu, Božović dugo branio za reprezentaciju... Svako nosi svoj krst. Žali samo one koji nijesu dobili šansu da odu.

Brano nije htio u inostranstvo

Brano Milačić je trenersku karijeru vezao isključivo za Crnu Goru, gdje je vodio nekoliko prvoligaša, sem pomenute Budućnosti to su bili Lovćen, Mogren, Kom.

U inostranstvu se nije oprobao i ne žali zbog toga.
Nuđeno mu je, ali nije htio da ide. Familijaran je čovjek i izuzetno voli ovaj grad. Studirao je dugo vani i onda se vratio, ovaj grad ga je ispunio i nijesa htio da idem. Nijesu to bile neke strašne ponude, pa da čovjeku bude primamljivo da ode. Nije mu žao zbog toga, ali mu je malo žao što nije našao mjesto u nekoj od selekcija Fudbalskog saveza Crne Gore jer je zaslužio svojim trenerskim znanjem.

Crna Gora je njegova ljubav, Brano pripada crnogorskom fudbalu, kroz njegove ruke prošlo je mnogo mladih igrača i niko u Crnoj Gori u tom pogledu ne može da se ravna sa njim, a nikad nije dobio šansu da radi sa njima. Voditi seniorsku ekipu i mlađe kategorije su dva potpuno različita posla. Ne nosi žal ni na koga, procjenjivali su da drugi treba da rade, a ne on, i ne ljuti se. Samo misli da su griješili.

Roditelji "nagrde" đecu

Problem je, ističe, i što je kod nas sve takmičenje.
Pioniri kad igraju to je borba strašna. Čuo je što roditelji pričaju na utakmicama i to je katastrofa. Sve je naopako. I onda, ako dijete ne uspije, ispadne da ga trener nije volio. A Brano takve pita: recite mi jednog sina direktora koji je uspio, jednog sina tajkuna, a svi bi oni dali pare da im sin uspije. Ne može tako kako oni misle, to je javna scena, sve se vidi. Treba da se radi. Pa i on je želio više od svega da njegov sin bude fudbaler, ali kad je vidio da preko volje ide na treninge rekao mu je da batali: nije ovo za tebe. Roditelji gledaju na fudbal kao na budući izvor prihoda, a objektivnosti nam fali u svemu.

Čuveni mitovi i izjave

Jedna od legendi kaže kako je jedan Branov špic promašio siguran gol. Okrenuo se i požalio treneru da je fulao jer mu je u oči išlo sunce. “Ništa ti ne brini, ja ću te onda samo po noći ubačat'!”, odbrusio mu je Brano, koji je napadnim roditeljima, kada se raspituju o talentu njihove dece, umeo da kaže “Mali nema neku tehniku, ali je zato baš spor”.

Zanesenjak i zaljubljenik u fudbal (“Nadam se da vam je bilo udobno u našem studiju”, kazao mu je tokom odjave voditelj na televiziji – “Ja fudbal mogu i na granu da sjedim i gledam!”, odgovorio je Brano), patriota i pobedničkog mentaliteta (“Ja volim i u klikere kad dobijem, a ne kad igra reprezentacija!”), racionalan (“Evo, svi kukaju da se premalo ulaže u fudbal kod nas. Što, čo'če, da nećemo postat' svjetski prvaci?”), samokritičan (“Kako smo igrali? Ovo je bila katastrofa”), i bez ikakve želje ili potrebe da se folira (“Gospodine Milačiću, šta mislite o susretu Slovačka – Vels?” “Pravo da ti rečem, pet para ne dajem na tu utakmicu! Kad Crna Gora nekad bude na Evropskom prvenstvu, ja se neću ljutit' ako nas oni u Velsu ne budu gledali”), Brano je i komentator onakav kakav je trener: drugačiji, vispreniji, direktniji od svih onih koji – mislimo i na stručne konsultante i na fudbalske stručnjake – izgledaju kao da su štancovani.

Bilo je i biće onih koji će Branu Milačiću – kao i nekim drugim njegovim ispisnicima, iz te nestajuće fudbalske vrste – štošta zamerati. I neambicioznost (mada će pre to biti odsustvo nepristojnosti za laktanje i lokalpatriotizam u izobilju) zbog koje nije napravio veću karijeru, ili to što je, možda i svesno, postao putujuće pozorište, šoumen i zabavljač (mada će pre to biti murinjovska taktika privlačenja pažnje i pritiska na sebe, ne bi li igrači bili oslobođeni stega).

Izvori : Mozzartsport, Antena M, Wikipedia

S. Maslovar