Praznik je uspomena na ovozemaljsku smrt Bogorodice i, prema jevanđelskom predanju, dan kada se ona vaznijela na Nebo i predala svoj duh u ruke Spasitelja.

Prema pravoslavnom kanonu, Uspenje Bogorodice slika se na zapadnim zidovima pravoslavnih manastira. U trenutku smrti Bogorodice, kako je zapisano, apostoli počeše pjevati u slavu Božiju, a sva se soba zasja od čudne svjetlosti i presveta Djeva predade duh svoj u ruke Spasiteljeve, ne osjetivši smrtnoga bola.

"Mrtvo tijelo njeno preniješe apostoli na rukama u Jerusalim u Getsimaniju..., apostol Jovan nosio je maslinovu granu, a svijetao oblak okruživaše njen odar i povorku".

Praznovanje Uspenja Bogorodice ustanovljeno je 528. godine po želji cara Mavrikija koji je 15. avgusta, prema julijanskom kalendaru, pobijedio Persijance.

Od tog datuma svi hrišćani slave taj praznik. Scena Uspenja Bogorodice obavezan je motiv u pravoslavnom freskoslikarstvu, jer je za život i smrt Bogomajke vezan smisao hrišćanske vjere i molitve.

Predanje kaže da je Bogorodica živjela 60 godina, prema nekim izvorima 72, da je, nadživjevši svoga sina, kao svjedok mnogih slavnih događanja, nastavila njegovu misiju.

Po raspeću Gospoda, Bogorodica je nastavila da živi kod Svetog Jovana Bogoslova i uglavnom je sve vrijeme do smrti provela u Jerusalimu. U starosti, često se na mjestu Vaznesenja molila Gospodu da je što prije uzme sebi.