Branislav Vučenović (Banjo) i Slobodan Kitanović (Meksiko). Zapamtih im i imena, mada ni sam ne znam gdje sam ih mogao čuti niti zašto bi me to interesovalo.
A ne znam “što je ičer bilo”.

Banjo je bio, koliko se sjećam, ne iz, nego od Banje Luke, a Meksiko Mačvanin ili iz nekog mjesta pored Drine. Tada je to malo koga interesovalo i niko nije ni htio da se poistovjećuje ili na bilo koji način poveže sa njima. I pored svih zalaganja za radnička prava i raznih proklamacija u “zemlji radnika i seljaka”, najviše smo ih oslovljavali sa “radnici”. Ili “ona dva radnika ispred Vračara”. Ta riječ je u ovom slučaju i pogrdno izgovarana ali i pogrdno zamišljana.

Da, da, iako to izgleda nelogično ali riječi, radnik (radničina) i seljak (seljačina) su bile vrlo uvredljive u tom periodu. Koliko god da je preko 99 posto svih Budvana imalo seljačko, ili vrlo malim dijelom, radničko porijeklo.

I naravno, koji su, kako se tada govorilo, zahvaljujući drugu Titu i “prve crevlje nazuli”. Za one malo mlađe: “Vračar” je bio prvi supermarket u Budvi, a u čijem sastavu je bio čuveni “Bife” gdje se moglo piti ali i napiti, za vrlo mali iznos dinara.
Kako su Banjo i Meksiko došli i zašto su se zadržali u Budvi, “…ne znam, Bog zna.”
A “sujmam” da su i oni znali.

Dane su, kao što rekoh, provodili ispred Vračara, u parku kod Zeta Filma ili između četiri zgrade kod Vračara.
U Budvi su počeli kao fizički radnici koje je neko mogao da iznajmi za kopanje kanala, okopavanje bašte, miješanje betona i sličnih poslova. Uglavnom poslova koji su bili ispod nivoa ljudi koji su se na motiku i dikelu podigli.

Stvarala se srednja klasa, s glađu niže, usiljenim ponašanjem više klase i osionom nepristojnošću "skorovečernjaka".
No ne treba zanemariti ni nedostatak vremena kod velikog broja ljudi.

Banjo je bio, ili je bar izgledao stariji, alkoholom više “destregan”, a Meksiko je bio mlađi i jači. U početku svjestan svojih mišića i snažnog tijela, Meksiko je nosio često kožni prsluk tako da je izgledao kao da je izašao iz kaubojskih filmova. Duže kose i jakih mišića, mogao je da pored, tada u Njemačkoj popularnog Gojka Mitića, igra u filmovima “Vinetu”. No njegove sekvence bi “durale, ka mački muž”, odnosno vrlo kratko kome ovaj predhodni izraz nije poznat. Cio njegov život se pretvorio u pijančenje, tuče s Banjom i “bar dok ga je bilo”, nadničarenjem. Ubrzo je i to nestalo a ostao je samo alkohol.
Ponekad se pitam da li su otišli iz Budve i gdje su završili.

To su ljudi koji su me, kao vrlo mladog, natjerali da razmišljam o pravednosti i socijalnoj crti sistema ali i o našem mentalitetu. O pomoći ljudima i o razumijevanju ljudi s kojima ne dijelite porijeklo, bratstvo, slavu i slične karakteristike svojstvene plemenskim društvima. O, da , da ne zaboravim najbitnije, naš “raison d'être”:
Naciju!

Ipak ni ja nijesam imao kontakta sa njima ali se ovih dana podsjetih na zbivanja iz treće rečenice ovog teksta.
Februar 1974., i veoma lijepo vrijeme za to doba godine.
Na času “likovnog” smo trebali da, pomoću kockica napravljenih od krompira, pravimo mozaike i učimo razne tehnike i vrste umjetnosti. Umakanjem četvrtastih kockica od krompira u neku od boja i koristeći ih kao pečat, pravio se mozaik. Tada mladi nastavnik Niko Duletić je, kao i svi mladi ljudi, bio zainteresovan da nam prenese što više znanja.

Ipak bi bio red da bar malo novca vrati SIZ-u obrazovanja jer mu je u mom slučaju “rabota pošla naprijed, ka kam uz oranje”.
(SIZ?? Da, da, SIZ! guglaj zericu)
I tog, kako već rekoh, lijepog dana smo uzeli skale iz školskog podruma i otišli na Pizanu. Sad je potrebno da riječ “skale” pišem pod znacima navoda, mada bih se zakleo da u tom vremenu niko nije ni znao za riječ “merdevine”.
Da se ogradim: bar u mom okruženju.

Skale smo našli u podrumu koji se nalazio u prizemlju škole, lijevo. Uvijek je tu bilo nasloženih drva za ogrijev, alata i sličnih stvari. O redu u tom dijelu škole i organizaciji, kako bi to sad nazvalo logistici, brigu je vodio pokojni Niko Deloik.
Na Pizani je bio jedan red gradskih svjetiljki, velikih stubova kakvi se još uvijek mogu vidjeti u skoro svim gradovima “u regionu”. (Na priloženoj fotografiji, već objavljivanoj na ovom mjestu možete vidjeti i te stubove). Ti stubovi i ta rasvjeta na Pizani su imali tri vrlo važne funkcije:

1. Noću bi osvjetljavali Pizanu i ulaze u Stari grad.
2. Na svakom od tih stubova su bila montirana i tri mjesta u koje su se zabadale zastave za bilo koji partijski ili državni praznik. Po redu, jugoslovenska zastava, zastava SKJ i onda zastava SR Crne Gore.
3. Barkom se Tunja mogla preći samo na dva mjesta. Jedan orjentir je bio kad se vrh tornja svetog Ivana poklopi sa rezervoarom iznad “Antovića kuće”, a drugi kad se rasvjetni stubovi sa Pizane “poklope” i moguće ih je vidjeti kao da je jedan jedini. Malo teže objasniti ali ko zna, zna.

I tako, mi smo bili srećni da ne moramo da sjedimo u učionici jer neko nije bio donio bojice, neko Blok broj 5, neko krompir………….. a neko sve to zajedno. Tada nam je nastavnik objasnio da je izglasan novi Ustav, kasnije poznat kao “Ustav iz 1974”. Mi nijesmo znali što je Ustav, nijesmo znali čak ni što su amandmani, a dosta nas se nije znalo “ni oseknut”.

Naš zadatak je bio da postavimo zastave na stubove na Pizani. I tako, 45 minuta, uživajući u slobodi koju nam tog dana dade Ustav, završili smo i taj zadatak. Dok odnekle, iz parka, "nazvijukani" dođoše Banjo i Meksiko. Banjo je bio poznat kao verbalno jači ali i “šporkijega jezika”, što se ogledalo i u ovom događaju.

Vidjevši da je Pizana okićena a da o Sretenju Gospodnjem i nije bilo “jačih partijskih svetaca”, zapita: “Što se slavi, ko dolazi?”

A mi skoro jednoglasno: “Drug Tito nam je dao Ustav!”
“E, jebem vam Ustav, da vam jebem, i ko vam ga je dao!”, reče Banjo i ne znajući da može ući u anale Budve kao jedan od prvih kontrarevolucionara iliti kočničara sistema. Član 133 o verbalnom deliktu nije primjenjivan bez obzira na činjenicu da je Budva i tada, ali i prije bila puna doušnika, od milja nazvanih “špijunčine". Da li ih i sad ima, ne znam, ali ipak ne bih “što lanuo protiv današnjice”.

No, "da ne ijem što ne iju ljudi, nema joj se što ni reć”.
To je bila i prva ali i jedina kritika ustava koju sam tada čuo, iako sada odsvukud izlaze kritičari istog.

Četrdeset i pet godina poslije ovog “bunta”, unuk Josipa Broza, poslanik u Parlamentu Srbije Joška Broz, je izjavio da mu se đed požalio da je Ustav iz 1974 najveća greška koju je napravio.
Ipak ga je Banjo pretekao.