27-02-2020

Da nema mašina, poslove bi i dalje obavljali robovi

Bez savremenih mašina, jedno prosječno, gotovo siromašno domaćinstvo, moralo bi da angažuje bar 50 robova kako bi održalo privid života koji danas vodi.


Foto: Ilustracija

Samo za proizvodnju one količine hrane koju danas u prosjeku pojede sedam miliona ljudi, bez mašina za obradu zemljišta i potonju preradu namirnica, bilo bi potrebno oko 70 miliona robova.

Zamislite sada državu sa 77 miliona stanovnika gdje je svaki deseti čovjek slobodan, dok ostalih devet žive potpuno obespravljeni, gladni i mučeni, često vezani i potpuno zavisni od gospodara, osuđeni na težak rad do smrti.

Čak civilizacije u Antici bile su bolje izbalansirane. Prije dvije hiljade godina, neposredno nakon propasti rimske Republike, kad je Rim pod Oktavijanom Avgustom obuhvatao i Cisalpinsku Italiju, na području Starog Rima živjelo je sedam i po miliona ljudi – od toga je građanska prava uživalo 4.500.000 Rimljana, dok je uz njih živjelo 3.000.000 robova.

Svi ovi robovi, neophodni da se održi rimski život, nemaju ni privatna, ni politička prava. Na drugoj strani, rimski građanin, na primjer jedan patricij, nosi purpurnu traku na bijeloj togi i učestvuje u radu Senata, posjeduje udobnu vilu na Palatinu, Celiju ili Velabrumu sa oltarom i maskama predaka, kao i bar još sedam do deset imanja u unutrašnjosti i na morskoj obali.

Za jednog patricija radi više stotina robova. On odlučuje o životu i smrti svakog od njih, dopušta im da žive u zajednici sa drugim robom ili robinjom, ali bez prava na vjenčanje (takozvani contubernium), oslobađa ih ili usmrćuje, hrani i odijeva po nahođenju, koristi za sticanje prihoda i raspolaže na isti onaj način na koji moderan čovjek tretira svoje mašine.

Kako ističe francuski istoričar Žan-Noel Rober, u antičkom dobu na robovima počiva skoro sva proizvodnja. U Starom Rimu robovi nisu samo za patricije – sasvim je prirodno stanje u kome građanin, ma kako bio bogat ili siromašan, nikada ne treba da radi i da sve poslove za njega obavljaju robovi.

Fizički rad, u rimskom poimanju svijeta, moralno degradira ličnost. No, rimski je rob uglavnom dio dobro organizovanog domaćinstva i život mu nije onako užasan kakav je mogao biti život robova u varvarskom svijetu.
Mada o njemu učimo iz grčkih i rimskih izvora, ropstvo je prirodna pojava ne samo oko Mediterana, koje njegovi gospodari Rimljani nazivaju naše more (Mare nostrum), nego na čitavoj planeti. Optimistične su procjene da u ovo doba više od 50 odsto ljudske vrste čine robovi.

Do 9. vijeka robovima trguju Vikinzi i ruski trgovci koji ih dopremaju na Balkan. Robove prodaju i Mongoli i svi srednjeazijski narodi. Bagdadski kalifat doprema robove iz Venecije i Marselja. Istovremeno, muslimanski trgovci karavanima kroz Saharu dopremaju robove iz srca Afrike, a procjenjuje se da na ovaj način u Evropu stiže oko 14 miliona robova.

Stanje se neće mnogo promijeniti ni u narednim epohama, u Srednjem i Novom vijeku, a nažalost, robovlasništvo ni danas nije sasvim izumrlo. Međutim, prema podacima američke organizacije Free the Slaves, u ovom vijeku oko 0,5 odsto svjetske populacije živi u nekoj vrsti ropskog položaja.

Raznovrsni su istorijski procesi doveli do toga, ali su bez sumnje, njihovo oslobađanje omogućile – mašine. One su, naime, od ljudi preuzele ono što je milione držalo u lancima – fizički rad.

Izuzetna efikasnost termodinamičkih mašina, kao i kaloričnost goriva koja koristimo za njihovo pokretanje, pokazala su se daleko više opravdanim od upotrebe sirove ljudske snage. Prema procjeni irske Fondacije za održivu ekonomiju (FEASTA), jedan čovjek mora da radi četiri pune godine da bi ostvario rad koji će izvesti jedan pun rezeorvar automobilskog goriva.











Izvor: Cdm/naukakrozprice.rs