Račić, Foto: Privatna arhiva

Njen nagrađeni literarni rad prenosimo u cjelosti:

Svjedoci smo dešavanja koja su obuhvatila cijeli Svijet, a koja su izazvana epidemijom Covida–19. Nevidljivi neprijatelj nije pravio razlike među ljudima, nije vodio računa da li je neko siromašan ili bogat, kakvog je ko obrazovanja, koju boju kože ima. Jednostavno, nije znao za bilo koju karakteristiku po kojoj se razlikujemo, ali nas je mnogo čemu naučio. To da niko od nas ne može sam da se bori protiv epidemije, da je nedodirljiv ili privilegovan.

Neki događaji iz doba, neposredno prije epidemije, sada nam djeluju kao davna prošlost a i mi sami kao da se probudismo nekako drugačiji.

Zahvalna sam medijima zato što su pored zastrašujućih obavještavanja o "divljanju" virusa, uvijek prvenstveno isticali primjere ljudske humanosti i solidarnosti. Zato, moj duboki naklon svima koji su nas svojim primjerima naučili kako treba biti solidaran i human. Kako zbog drugih ljudi ne treba biti bahat i sebičan.

Kako sam svako prijepodne bila sama kod kuće, sve češće sam razmišljala kako bih i ja mogla da nekom pomognem u ovim teskim vremenima. Sve češće mi je u misli dolazila jedna baka iz našeg naselja, koje smo se, mi djeca, pomalo plašili. Bila je ćutljiva starica koja gotovo da nije komunicirala sa komšijama, a nas djecu bi uvijek tjerala iz svog dvorišta. Znala sam da nema nikoga i razmišljala sam kako sada samuje, da li ima šta da jede i trebaju li joj ljekovi.

Jednog dana sam se odvažila, spremila nešto namirnica i otišla do njene kuće. Ostavila sam korpu ispred ulaza, pozvonila i otišla. Ni sama ne znam zašto. Ztao što me je bilo strah nje, ili što sam je sažalijevala ili nijesam imala riječi da objasnim iznenadnu posjetu. Nastavila sam to da radim svakog dana. Nosila bih joj voće, pitu ili kolače što mama napravi. Kada bih odlazila, vidjela bih kako me krišom posmatra kroz prozor. Jednom sam joj u korpu stavila cedulju sa brojem telefona moje mame i napisala da nazove ako joj išta zatreba.

Sjutradan je mami stigla poruka sa njoj nepoznatog broja, da joj trebaju neki lijekovi. Znala sam ko piše. Odnijela sam joj lijekove u korpi sa hranom i ostavila ispred vrata.

Teška vremena su prošla za ovu baku. Vidim, počela je već i da izlazi u dvorište, da zaliva svoje cvijeće . Juče sam je srela na ulici i prvi put vidjela osmijeh na njenom licu. Njene oči su mi govorile "hvala", a ja sam odlučila da ću i dalje krišom da brinem o njoj. Ja sam zapravo njoj više zahvalna jer se zbog nje nekako osjećam vrednijom, zadovoljnijom, radosnijom što sam u teškim vremenima mogla da pomognem tiho, bez riječi.

Shvatila sam da nam je ova epidemija pružila šansu da drugačije gledamo na vrijednosti života. U ovoj situaciji smo shvatili koliko su nevažne razlike među ljudima, koliko su nebitni naši sitni strahovi. Kada već nijesmo mogli da izbjegnemo epidemiju, bar smo nešto naučili kroz ovo iskustvo, a to je da budemo solidarni i pomognemo drugim ljudima koliko je to u našoj moći.

Jer, čemu riječi kad djela ćute?!