Postoji više legendi o Skočiđevojci, a svaka od njih u svom korijenu ima ljubav i tužnu sudbinu dvoje mladih koje je život rastavio.



Prema predanjima legenda kaže da je Ruža čekala svog dragog koji je bio daleko od nje prvo u ratu, potom na galiji kod Mletaka. Njena maćeha ju je obećala drugome ali ona je htjela da ostane vjerna svojoj ljubavi. Zbog toga odlazi od kuće i godinama se krije po manastirima.



Jednog dana, na jednoj stjeni kraj mora, u blizini Budve srela se sa svojim nesuđenim mužem. Htjeli su da je odvedu, ali u njenom srcu postojao je samo jedan, koji je bio daleko od nje. Nemajući kud, skočila je sa stjene u more jer ako ne može biti sa onim kojega voli, neće ni s' kim drugim.

Stefan Mitrov Ljubiša je legendu o Skočiđevojci zapisao malo drugačije, ali i dalje u samom srcu priče imamo nesrećnu ljubav izazvanu teškim životnim okolnostima.

Ovako Ljubiša opisuje Ružinu smrt:
“Ruža stade da bježi k moru hitro kao divokoza. Ona dvojica koja su izostala ne htjedu za njom u sustopice, jer su se stidjeli da ih ko vidi gdje trče za ženskom glavom no potknu sa strane da je izdaleka opkole. Kad Ruža na vrh rta, kad li tamo puta nema, već prostrano more nisko, plavo nebo visoko, a hajduci za plećima. Stan` djevojko nijesi pobjegla – vikne rado. Ruža se prekrsti i klikne: “O duši ti bilo!” pa strmoglavi niz onu visoku lit”.

Njen vjerenik Stevan, piše dalje u Ljubišinoj pripovjetci, koji je u međuvremenu postao paša, kada je doznao za smrt svoje vjerenice, bolno je uzviknuo: “Sad roditelja nije, ujaka nije, žene nije, porodice nije, nije duše, nije obraza, sve mi je propalo, sve sam na svijetu izgubio osim svijesti zločina, koja me mori danonoćno”, i pokuša da izvrši samoubistvo ali ga je u tome spriječio iguman i poveo ga u manastir Hilandar da tamo okaje svoje grijehe i da se Bogu moli za plemenitu Ružinu dušu”.

Od tada se po legendi taj petrovački rt zove Skočiđevojka.