Živopisan kraj, čist vazduh, blizina izvora "Savina voda" kojom se od stomačnog tifusa izliječila vojska cara Dušana, hrast za koji se vjeruje da je iz doba Svetog Save i da se on pod njim odmarao - priče su sa kojima će vas dočekati prijatne monahinje manastirskog kompleksa sačinjenog od crkve Svetog Arhiđakona Stefana i konaka.


Posle zemljotresa 1979. godine u kojem je stradao, rađena su istraživanja koja su potvrdila da je manastir sagrađen oko 1340. godine, na šta su ukazale pronađene freske.

Sudbinu ostalih okolnih hramova nije izbjegao ni ovaj, pa je nekoliko puta rušen i paljen. Najviše je pretrpjeo tokom pohoda Mahmud paše Bušatlije 1785. godine, da bi ga u Prvom svjetskom ratu opustošili Austrijanci, koji su mu oduzeli prepoznatljivo zvono.

Mladi kaluđer Boris Kaženegra ga je obnovio 1924. godine. Zanimljivo je da su se ovdje zamonašili mnogi Paštrovići, ali i Arsenije III Čarnojević, kao i činjenica da je Duljevo vijekovima bilo veza dečanskih kaluđera sa Svetom Gorom.


Oživio je 1992. godine, a deceniju kasnije je postao ženski manastir. Njegovo sestrinstvo se godinama bavi duborezom, ikonopisom, vezom i uspješno je u pravljenju prirodnih dječjih sapuna od kozjeg mlijeka, propolis kapi, travarice i raznih melema i ulja.

Duljevo je oduvijek bilo poznato po bogatstvu žitaricama i brojnim grlima stoke.