Nakon smrti Vlada Duletića, značajnog autora za ovaj grad, ostao je rukopis njegove knjige, šeste po redu, pa je Narodna biblioteka Budve, objavljujući zavičajne autore, odlučila da ovo djelo štampa i promoviše na početku proslave jer je Vlado Duletić bio i predsjednik Opštine Budva u periodu od 1986. do 1989. godine.

Na početku večeri publici se obratio potpredsjednik Opštine Budva , Veselin Marković: “Tih i nenametljiv pojavom, a razborit umom i znanjem, Vlado Duletić je osim stručnosti u studijama o turizmu i turističkoj valorizaciji ruralnog ambijenta, veoma uspješno vladao riječima pri portretisanju znamenitih Budvana i događaja, koje su možda mnogi bili zaboravili, te je na taj način, pišući i istražujući, značajan dio naše sveobuhvatne kulturne baštine spasao od zaborava. Njegove studije o ruralnom razvoju turizma na području Pobora, Maina, Čelobrda... dovedene do upotrebe, plijene kako stručnim znanjem tako i jednim osjećajem za kulturno- turistički sklad koji je Vlado čini se vidio kao osnov razvoja, ali i kao suprotnost aktuelnom, stihijskom i masovnom turizmu poslednjih godina i decenija. Vjerujemo da će turistički poslenici iz ovog štiva izvući brojne pouke i primijeniti ih ad hoc. S druge strane, čini se da je Vladu u svakom trenutku iznad svega bila svijest o bogatoj budvanskoj kulturnoj baštini koju je veoma reprezentativno predstavio i u ovoj knjizi znamenitog naslova Zapisi iz Budvanskog kraja“. Marković je kazao da je Vlado pripadao krugu onih koji su se nesebično davali u duhovnom smislu: „voleći i cijeneći svoje, a poštujući i uvažavajući sve ostalo, jer to je jedino mjera ljudskosti i vaskolikog altruizma.“

O knjizi Zapisi iz budvanskog kraja govorili su književnik Miraš Martinović i prof.dr Rade Ratković koji su autori predgovora.

Književnik Miraš Martinović je istakao da je Duletić umio portretisati ličnosti ali i vrijeme, ističući značaj svakog poglavlja ove knjige: „Tri prva rada odnose se na jednu porodicu, plemićku porordicu Bubić i dvije ličnosti: Todrora Vukovića tajanstvenog slikara iz Maina i Bogoboja Rucovića – virtuoza pozorišne umjetnosi, vezane za budvanski kraj, umjetnički obdarene i profilisane. Kroz ova tri poglavlja, jedno porodično i dva indivudalna, Duletić daje sliku vremena u kome su se ostvarili oni o kojima je pisao, prilike, ličnosti čiji su se životi ukrštali sa protagonistima priča, sudbine, životne drame, sa puno detalja i činjenica. To je ono što Duletića čini, za ovu vrstu prikazivanja prošlosti posebno obdarenim – da kroz jednu porodicu, ali i individulane ličnosti, sagledava vremena, kroz koja su se ostvarili.“ U knjizi je i dirljiva, oproštajna riječ od Čeda Vukovića- velikana crnogorske književnosti. Govoreći o priči čija je tema drevna maslina u Ivanovićima koja je, kako Duletić navodi, starija čak od Hrista, Miraš Martinović je u toj i takvoj maslini vidio simbol života i rada Vlada Duletića: „poput nje, s dubokim korijenima u svojoj zemlji, stremio je ka nebu. Ko zna koga sve pamati ova maslina: Ilire, kako on reče, a ja bih dodao i Grke, Rimljane, Kelte, Slovene, i ine narode koji nastanjivahu ovu zemlju. Ako istoriju poimamo u brodelovskom smislu, sve je važno, svaki detalj, činjenica. To je ona vrsta istorije koju su pisali francuski istoričari pripadnici škole Anali, s rodonačelnikom škole Brodelom, gdje sve ima važnost: amfora, narukvica, prsten, ostaci puta, onaj Jegorov i drugi putevi, odavno urasli u zaborav i travu, zid u starom budvanskom gradu, koji datira iz VIII vijeka prije nove ere (tamo je danas butik, a trebalo bi ga pokazivati kao raritet turistima!), nekropole, ona čuvena na mjestu hotela Avala, i ne samo ta, stari natpisi, bočice za suze kojima je bogat budvanski muzej, u kojima su čuvane suze budvanskih žena i djevojaka, isplakane za onima što su putovali po morima i okeanima. Kuriozitet o kome treba pisati i pričati, legende... Sve to predstavlja dnašnjicu, ako pravilno shvatimo prošlost.“ Martinović je zaključio da je Vlado Duletić i ovom knjigom kao sveukupnim djelom stavio prošlost u službu današnje i buduće Budve.

Prof. dr Rade Ratković je istakao da je Vlado Duletić u svom intelektualnom habitusu bio veoma rijedak primjer izrazite nadarenosti i za prirodne i društvene nauke i promišljanja.Započevši radnu karijeru u turizmu, Vlado se prihvatio i najodgovornijih društveno–političkih funkcija, dajući nemjerljiv doprinos. Rušilačka stihija sa kraja 80-ih godina prošlog vijeka i zli duh populizma i šovinizma nsrnuli su, kako je istakao Ratković, “na moralni kredo jugoslovenskih građana, na privredne kapacitete, na bratstvo i jedinstvo (danas multietnički sklad), na sve do tada poštovane i njegovane vrijednosti, kako kod nas, tako i u Slobodnom svijetu.” Profesor dr Ratković smatra da je Vlado bio svjedok da su dobri ljudi mogući i u zlim vremenima. On je naveo da je “njegov intelektualni i istraživački teleskop bio dobro centriran i naštelovan na neistražene zabiti i svjedoke crnogorskog trajanja, kulture i posebnosti” i ocijenio da Vladovo djelo “predstavlja dragocjen doprinos sazrijevanju naše kulturološke i identitetske svijesti, sa čijim bi se daljim razvojem razvijala i naša svijest o nama i valorizovala kroz javna privredna predstavljanja, a posebno turistička.”

Citirajući riječi Čeda Vukovića koje je i Vlado navodio kao primjer besprijekorne posvećenosti – „Crnoj Gori dugujem sve, a vraćam joj pregršt riječi“, potpredsjesnik Opštine Veselin Marković je u uvodnom govoru istakao: „ostaje da se nadamo, a što je i Vlado apostrofirao u određenim segmentima djela, da će se i Crna Gora odužiti onima koji su se djelima davali, cijeli.“

JU Narodna biblioteka Budve