Foto: printscreen

Stanišić je u jutarnjem programu na TV Budva kazao da je zadovoljan kako je protekla promocija u Podgorici ističući da je taj dan za njega bio poput nekog praznika.

“Promocija je prošla daleko iznad očekivanja, bilo je zaista predivno. Stanka Rađenović iz Narodne biblioteke i moja recenzetkinja, magistar Natalija Đaletić su baš lijepo govorile o knjizi, bio je to poseban ugođaj i za mene, mogu slobodno reći, kao neki praznik”, ističe on.

O koricama i nazivu knjige

“Korice knjige, odnosno vizuelni identitet je djelo Igora Benića , on je to lijepo uradio u nekom senzibilitetu knjige koji je i meni odgovarao. Kad samo počeo da pišem aktivnije pjesme, te 2013. godine tada sam bio prva godina fakulteta meni se otvorila inspiracija i za sedam dana sam napisao sedam pjesama. I kako se taj broj pjesama uvećavao interesovalo me kakao bi bilo najbolje da opišem taj svoj stvaralački process i onda sam shvatio da u nekim trenutcima pišem o nekom trenutku, to me je zaintrigiralo , bilo je malo i filozofski i onda sam napravio blog, fejsbuk stranicu gdje sam objavljivao svoje prozne i poetske radove i radove drugih autora i na kraju sam shvatio da bi to mogao da bude i naziv lknjige koji objedinjuje tu priču koja se može gledati i hronološki i tematski. Knjiga je, na neki način, vid mog autorskog i životnog sazrijevanja”, kazao je Stanišić.

Knjiga kao omaž pokojnom djedu

“Ja živim sa tim, stvaranje je dio mene, ja sam svaki dan u nekom stvaralačkom procesu, što kroz novinarstvo, takođe i kroz umjetnost kroz pisanu riječ i taj poetski izraz. I počeo sam da pišem da bih sebi pobjasnio neke stvari koje možda u tim trenutcima nisam mogao dovoljno da osvijestim. U životu sam mnogo puta mijenjao mjesto boravka, mnogo sam se selio i baš kada sam bio prva godina fakulteta osjetio sam se nesnađenim u Podgorici, koja nije veliki grad toliko, ali za mene je tada izgledala kao Njujork. Bio sam potpuno izgubljen i onda su se desile pjesme, počeo sam u sebi to da osvješćujem i da se otvaram i moram da naglasim da je velika želja mog pokojnog djeda Nikole Stanišića, koji je takođe bio pjesnik i plodan stvaralac sa velikim stvaralačkim opusom, bila da ja nastavim njegovim putem. Neposredno pred njegovu smrt mi je predao neke rukopise i još neke knjige i rekao mi da to očekuje od mene. Ja sam bio skeptičan da li ja mogu da odgovorim tom njegovom naimenovanju mene, čini mi se da sam uspio . Knjiga je ujedno jedan omaž i njemu jer je imao jednu posebnu ulogu u nastanku ove knjige”, ispričao je autor.

Ideja o objavljivanju knjige javlja se u turbulentnom periodu

“Pandemija korona virusa kao i još neka društveno politička gibanja je bio period kada završila se faza mog života koja je trajala sedam godina i ja sam osjetio da te pjesme konačno treba da se spoje u jednu cjelinu i da treba da se objave, a u međuvremenu sam nastavio da pišem, čak i da objavljujem. Ali ova knjga sublimira period 2020. godine. Na početku knjige su neke mračnije teme, a kako se knjga nastavlja, pjesma za pjesmom posebno mi je drago ovo poslednje poglavlje, “Ka vedrinama “, koje najavljuje neki moj budući put i interesovanja”, kazao je.

Planovi za budućnost i uzori u stavralaštvu

“Ako budem pisao sledeću knjigu, nadam se da hoću, pokušaću da da to bude neki “upgrade” na te teme. Isto bih rekao da su te prve pjesme malo zatvorene, slabo komuniciraju, a što knjiga dalje teče više se otvaram prema svijetu i prema nekim obojenijim pjesničkim slikama koje imaju interesantne note, ali i prema uzorima koji su jako bitni za mene, pogotovo taj neki alternativni pokret , alternativni rock n’ roll i alternativna scena na koju ja pokušavam da se konektujem i budem njen integralni dio”, zaključio je Stanišič.