U predstavi koja govori o princezi Oliveri Lazarević, najmlađoj ćerki kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice, igra naša sugrađanka, glumica Jovana Todorović.

"To je monodrama koju sam ja radila kao istraživanje za doktorski rad. Na kraju svog doktorskog rada, tačnije, sam završetak će biti druga monodrama o svetoj Jefimiji, ali ovo mi je bilo neko istraživanje i Olivera mi je bila jako zanimljiva. Prvo, bio mi je zanimljiv njen život, bilo mi je zanimljivo to što se o njoj ne zna mnogo, a zaista ima toliko toga. S obzirom da i taj doktorski rad negdje vuče tu duhovnu temu, prosto sam odabrala Oliveru da radim kao kao neku pripremu i ispalo je da premijera bude baš poslije Božića, i eto to je neka simobolika", istakla je Jovana gostujući u Jutarnjem programu TV Budva.

Kompletan razgovor možete pogledati u video prilogu:



Kako je Jovana kazala za naš portal, predstava će biti odigrana uz poštovanje preporučenih mjera u borbi protiv pandemije, a svi gledaoci su obavezi da nose masku.

O princezi Oliveri Lazarević

Olivera Lazarević je bila najmlađa kći kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice. U svojoj mladosti ona je provela dvanaest godina (1390-1402.) u haremu osmanskog sultana Bajazita I, kao zalog miru između porodice Lazarevića i Osmanskog carstva, a jedno vrijeme i u zarobljeništvu mongolskog emira Tamerlana, kao zatočenica nesrećnih okolnosti nakon Angorske bitke 1402. godine.

Rođena je oko 1373. godine, imala je četiri starije sestre Maru, Jelenu, Draganu i Teodoru i dva brata Stefana i Vuka.

Naime, poslije Kosovske bitke Srbijom je, u ime maloljetnog kneza Stefana Lazarevića, vladala knjeginja Milica. Ona je ovaj teški vladarski i majčinski teret odluke o vazalstvu Turcima i davanju Olivere u harem podjelila sa preživjelim plemstvom i crkvenom jerarhijom. Tako je konačnu odluku o slanju Olivere u sultanov harem donio Državni sabor, krajem 1389. godine.

Pored slanja Olivere Bajazitu, Lazarevići su se obavezali i na vazalne obaveze prema Osmanlijama koje su podrazumijevale plaćanje godišnjeg danka i redovno izvršavanje vojnih obaveza. Prema predanju, put iz rodnog Kruševca ka Drenopolju srpski narod je Oliveri posuo ružama, a svuda se moglo čuti "Alal vera, Olivera!"

Kneževićima, Stefanu i Vuku, bilo je to prvo vazalsko putovanje na poklonjenje novom gospodaru. Harem se nalazio u tadašnjoj evropskoj prijestonici Osmanlija, u Drenopolju (Jedrenu), na rijeci Marici, oko 250 kilometara istočno od Kruševca. Oliverina sudbina za trenutak je promijenila tok istorije njenog naroda. Nije bila ni prva hrišćanka, ni prva plemkinja u tom haremu.

Prema navodima, nijedna sultanija prije Olivere, koja nije prešla u islam, nije uspjela da postane toliko uticajna. Olivera je bila "dovoljno mudra da zna do koje granice smije da ide i šta može da dobije". Njene želje nisu prerastale u hirove i neuočljivo se miješala u političke događaje. Za svoju porodicu "umela je da izbori šta se moglo".

Odlazak u Bajazitov harem i novo životno okruženje bili su stresni i surovi za nju

Na njenoj strani su bili prirodna snalažljivost, karakter, obrazovanje i vaspitanje. To joj je pomoglo da se lakše uklopi i brže prilagodi uslovima haremskog života. Malobrojni pisani izvori iz tog doba otkrivaju da je Olivera s vremenom stekla poseban položaj i snažan uticaj na Bajazita.

Među stotinama žena u haremu Olivera je postala jedna od četiri sultanove zakonite žene — kadune. Vremenom se između njih dvoje ipak rodila ljubav. Prema postojećim izvorima Olivera je bila vanredno lijepa i imala je veliki uticaj nad strastima odanog Bajazita i uspjela da i u sultanskome haremu održi prvo mjesto, i da zadobije i održi ljubav besnog Bajazita. Svoje mjesto u haremu i sultanovom srcu ona je često koristila da pomogne svome napaćenom narodu i državi.

Za sve vrijeme boravka u haremu Olivera je ostala u pravoslavnoj vjeri. Poslije bitke kod Angore (Ankare) 1402, gde je tatarski emir Tamerlan nanio težak poraz Osmanlijama i zarobio sultana Bajazita, zarobljeništva je dopala i Olivera.

Prema osmanskoj tradiciji, Bajazit je 8. marta 1403. u tatarskom ropstvu na kraju izvršio samoubistvo zbog sramote koja je bila nanesena Oliveri. Olivera je oslobođena iz zatočeništva tokom 1403. zahvaljujući poslanstvu koje je njen brat Stefan Lazarević, sada već despot, poslao Tamerlanu.

Vratila se u Srbiju 1403. godine i nešto kasnije se trajno nastanila na dvoru svoga brata despota Stefana u tadašnjoj prestonici Beogradu. Sve do njegove smrti, bila mu je vjerni pratilac, drug i savjetnik, podstrekač i tešitelj.

Princeza Olivera nije se više udavala i nije imala potomaka. Posljednji put ona se pominje u dokumentima iz 1443. godine. Smatra se da je umrla posijle 1444. godine i ne zna se gdje je sahranjena.

Film o životu princeze Olivere "Put ružama posut" snimljen je 2013. godine.


D.B.