Foto: Grad teatar

U razgovoru s profesoricom književnosti Boženom Jelušić, a uz pomoć prevoditeljke Željke Janković, Ruben je publici približio genezu romana, njegove tematske slojeve, lične i istorijske podsticaje za njegovo nastajanje, ali i mjesto književnosti u svijetu koji gori od ratova, podjela i istorijskih nepravdi.

Ruben je objasnio da je roman “Mediteranke” inspirisan ženskim članicama njegove porodice, pripadnicama jevrejske zajednice iz Alžira, koje su pričama, često u kuhinji, sačuvale ono što istorija i ratovi nisu uspjeli da zapišu.

„Znao sam odavno da ću napisati ovaj roman zato što sam odrastao u porodici veoma sličnoj naratorovoj. Kao što je to često slučaj u jevrejskim porodicama, žene su te koje imaju glas. One prenose porodično nasljeđe, čuvaju priče, pripovijedaju istoriju. U kuhinji, dok bi pripremale kus-kus ili ribu, žene iz moje porodice pričale su priče. To su bile moje prve istorije. Svaka nova priča bila je nova epizoda. Tim ženama sam želio da odam počast. Promijenio sam imena svih osim bake, Baje. Njenog imena nisam mogao da se odreknem jer ono, arapsko, nosi samu suštinu njene ličnosti. Muškarci su ratovali i najčešće su ćutali. Teško im je bilo da govore, naročito jer su mnogi od njih ratovali u Alžiru, na strani Francuske, protiv muslimanskih Arapa sa kojima su do tada vijekovima živjeli. I to u ratu koji je bio izgubljen.”

Jelušić je prepoznala slojevitu naraciju i naglasila da je roman „fragmentarna istorija Mediterana“, ispričana iznutra, iz ženskih perspektiva koje su marginalizovane i potisnute u službenim verzijama prošlosti te da sam naslov romana nosi višeslojnu simboliku. Ruben ističe da je namjerno izabrao geografski termin da bi ujedinio ono što istorija dijeli.

„Dok nas istorija razdvaja, jer je to istorija ratova, geografija nas povezuje. Zato naslov “Mediteranke”. Želio sam da pod jednim geografskim pojmom objedinim živote svih tih žena, svih tih ljudi koje Sredozemlje dotiče. Bilo da žive u Budvi, Tulonu gdje ja živim, ili u arapskom Mediteranu, poput moje porodice s majčine strane koja je predmet ovog romana.“

U centru romana je devetokraki svijećnjak, simbol jevrejske tradicije, koji postaje metafora porodičnog kontinuiteta i sjećanja, kazala je Jelušić.

„Roman je ispripovijedan kroz devet ženskih glasova, osam članica porodice i jedna žena izvan nje, Arapkinja i Alžirka Džamila, naratorova ljubav, koja pokreće njegovu potragu za izgubljenim hibridnim identitetom. Iza te površinske forme jednog sentimentalnog putopisa je u stvari izuzetno ambiciozan narativni projekat i Ruben u stvari ispisuje jednu fragmentarnu istoriju, žensku istoriju Mediterana, istoriju izgubljenih glasova, zaboravljenih identiteta, utihnulih jezika i fragmenti ovog romana su oblikovani ne samo literarnim sredstvima, već i historiografskim, etnografskim, autobiografskim slojevima, tako da ovaj njegov roman u najboljem smislu potvrđuje Bahtinovu tezu da je roman forma koja se nikad ne može stabilizovati i koja je autentična i sposobna da se protejski mijenja sve vrijeme“, kazala je Jelušić i dodala da je roman „Mediteranke“ po svojoj istorijskoj dimenziji blizak Andrićevom istorijskom romanu.

„Posebno kad je u pitanju razumijevanje istorije i njenog smisla, potom po simbolici motiva, osobito po gradu Konstantinu i njegovim mostovima, a taj se grad inače zove Drobilac, Drobilac kostiju, i poznat je po strahoti istorije koja se okretala čas protiv Jevreja, čas protiv Alžiraca. Takođe mi se čini da ima dosta udjela tzv. magijskog realizma u ovom romanu i može li književnost biti neka vrsta korektivnog faktora, korektivnog činioca koje može dati smisao istoriji. Da pomenem još, Danilo Kiš je rekao da bi bez književnosti smrt jednog djeteta bila isto što i smrt životinje u klanici.”

Ruben je odgovorio da je upravo mislio na Kiša i Andrića dok je pisao roman „Mediteranke“.

„Na Kišovu porodičnu sagu i na Andrićev most na Drini, odnosno na knjigu “Na Drini ćuprija”. Motiv “Na Drini ćuprija” naročito me je naveo da istoriju posmatram kroz istoriju jednog predmeta. Motiv Andrićevog mosta mi je s jedne strane omogućio da, polazeći od jednog predmeta, ispisujem čitavu porodičnu istoriju, ali i istoriju grada. Naime, grad Konstantin. Konstantin je grad na stijeni koji sa stijene gleda na veliki jarak i on leži na sedam visećih mostova koji su građeni od Rimljana do Francuza, dakle, kroz vijekove. Tako da i u tom smislu postoje odjeci Andrića u ovom romanu. Mislim da književnost u tom smislu može mnogo da učini.”

Jelušić je istakla da je jedna od najprepoznatljivijih stilskih figura romana kumulativno nabrajanje, dugačke rečenice nabijene detaljima koje, poput ritma iz Biblije, nose i teret i snagu sjećanja.

„Volim biblijski stil pun nabrajanja“, rekao je Ruben. „To je moj način da prikažem multiplicitet, višestrukost. Da u jednoj rečenici smjestim ono što se ne može sažeti. I da kroz to stvorim ritam glasova, stvari, osjećanja, bola.“

U najpotresnijim djelovima romana, nabrajanje služi da se dočara sav užas istorije, naročito u opisu pogroma Jevreja u Konstantinu 1934. godine.

„Riješio sam da ovaj masakr, odnosno pogrom nad Jevrejima ispričam iz perspektive jednog djeteta, tačnije jedne djevojčice koje je, kada su se ti događaji odvijali, pobjegla, odnosno prebjegla kod komšija muslimana koji su je sakrili u jednu peć za hleb. Upravo ta epizoda govori o tome kako su Jevreji i muslimani tada živjeli zajedno i kako su ispomagali jedni druge i kako su, na primjer, Jevreji dolazili kod muslimana da, između ostalog, spremaju hleb i slično. Naravno, dobar dio detalja kako bih opisao ovu epizodu morao sam da izmislim, iako mi je jedan dio priče ispričala moja porodica, a u tom dopisivanju događaja inspirisao sam se ne samo dokumentarnim istraživanjem, odnosno historiografijom, već i književnošću. Između ostalog me je nadahnula i Kišova knjiga „Bašta, pepeo“ koja govori o masakru u Novom Sadu u kom sam živio”, kazao je Ruben.

Pored tragedije, roman obiluje i humorom, kazala je Jelušić, i to kako je naglasila često jevrejskim, autoironijskim, koji dolazi iznutra, iz sopstvene zajednice.

Ruben je objasnio da je humor veoma značajan u romanu, a dolazi od toga što se u njegovoj porodici za stolom veoma često pribjegavalo humoru.

„U mojoj porodici se uvijek pričalo uz humor. Ujaci i teče su se najčešće rugali sami sebi. Tako se preživljavalo. Suze i smijeh su bili nerazdvojni. I u kuhinji, i za stolom, i u pričama. To je jedna vrsta samoismijavajućeg humora. Rugali su se sami sebi najčešće, ali se dešavalo i da se Jevreji Sefardi rugaju Aškenazima. Kao što sam već rekao, u ovom romanu želio sam da opišem svu tu višestrukost životnih situacija i tonova, tako da je to roman mješavine suza i smijeha. Veoma često se u tom istočnjačkom, mediteranskom mentalitetu čas posla prelazi iz jednog u drugo, iz suza u smijeh i obrnuto, a mislim da to ni na Balkanskom poluostrvu nije nepoznato“, kazao je Ruben.

Jedan od duhovitih momenata je kada porodica odlučuje da emigrira, pa razmatraju gdje bi mogli da idu. „Negdje gdje nema antisemita i komaraca“, kažu. „To su dvije stvari koje nas svuda prate“, dodao je Ruben.

Ulogu pokretača naracije ima i lik Džamile, muslimanke u koju se narator Samuel zaljubljuje. Ruben ističe da je njen lik bio ključan kako bi dao glas drugoj strani priče, onoj koja dolazi iz većinske arapske zajednice u Alžiru.

„Shvatio sam da cijelu priču pričam iz ugla arapskih Jevreja. A gdje je glas muslimana? Tu dolazi Džamila. Njenim tragom Samuel putuje u Alžir. A sve počinje jednim nesporazumom u Parizu, nakon terorističkih napada. Ona nosi natpis “ja sam hiper košer”, a on pomisli da je Jevrejka jer ima kovrdžavu kosu. Kada sazna da je muslimanka, razočara se. I upravo to sam želio, da se ismijem našoj potrebi da iz imena, izgleda, jezika odmah zaključimo sve o čovjeku.“

Na pitanje Jelušić da li književnost može biti korektiv istorije, Ruben se ne dvoumi.

„Može. Mora. Zato sam i pisao ovaj roman. Da ispričam o pogromima, o ćutanju, o zajedništvu. Da podsjetim da su muslimani skrivali Jevreje. Da je bilo ljudskosti. Da je bilo solidarnosti. I da sjećanje može biti otpor.“

Na pitanje kako podnosi savremene užase u Gazi, Ukrajini i Iranu, Ruben odgovara da to pitanje možda treba postaviti nekom drugom.

„Možda to pitanje treba postaviti Bogu. Ovo je roman dobio jednu novu dimenziju nakon 7. oktobra 2023. godine, odnosno svega što se dešava u Gazi, pošto se može čitati i u tom svjetlu, ali
on je tada već bio napisan kao što je već bio napisan u trenutku kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, to je prije februara 2022. godine. Kada bih imao konkretnije da odgovorim na pitanje, rekao bih da možete da ga nađete u mojim drugim knjigama, na primjer u knjizi koja se zove “Jerusalim na zemlji” ili “Zemaljski Jerusalim”, koju sam napisao tokom boravka u Jerusalimu. Što se tiče Ukrajine, njom se bavim u jednom ranijem romanu, on je izašao 2010. godine, zove se
“Halte à Yalta”, uzgred budi rečeno moram da primijetim da me Budva veoma podsjeća na Jaltu,
naravno što po svojoj geografiji, a i po tome što svuda pomalo čujem ruski. Dakle, ovaj roman je
nastao znatno prije sukoba kome svjedočimo posljednjih nekoliko godina, ali već tada dok sam
boravio u Ukrajini, govorimo dakle od 2010. godine i ranije, vidio sam da će biti sukoba, nazirao se
u vazduhu, atmosfera je bila zapaljiva i sukob je bio praktično opipljiv. Ukrajini sam posvetio dvije
knjige, jednu sam napisao sam, u pitanju su tzv. ukrajinske novele, a drugu sam napisao u
koautorstvu sa još 14 autora iz Ukrajine, to je svojevrstan omaž Ukrajini, u kom su učestvovala i
dva rusofona autora. Dakle, ako ove knjige budu prevedene, moći ćete da čitate više o tome šta
mislim o pitanjima, o posljednjem pitanju koje mi je postavljeno, ali naravno što ostajem pri tome
da još uvijek čekam nekakvu vrstu odgovora od samog Boga“, kazao je Ruben.

Veče je završeno nizom pitanja iz publike, među kojima su se mnogi izražavali na
francuskom jeziku.