Foto: pexels

U srcu Egejskog mora, tamo gde molitva ne prestaje i gde su vjekovi sabrani u tišini kelija i mirisu tamjana, Sveta Gora ulazi u novo poglavlje svog duhovnog postojanja. Od subote 14. juna 2025. godine, na dan kada je novi nadzornik stupio na dužnost, stupila su na snagu stroža pravila o pristupu ovom svetom mjestu, prenosi ugledni grčki pravoslavni portal Romfea.

Ova odluka Svete opštine Atosa, najvišeg upravnog tijela monaške zajednice, dolazi kao odgovor na zabrinjavajuće narušavanje tišine i isihastičkog duha koji su vjekovima bili zaštitni znak Svete Gore.

Uprkos ranijim mjerama, uvedenim u decembru 2024. godine, broj posjetilaca nije opao. Naprotiv – priliv je rastao, a mnogi su, umjesto duhovnog sabranja, tražili atraktivnu pozadinu za selfije.

Monasi sve otvorenije ukazuju na praksu brojnih turističkih agencija koje se predstavljaju kao "hodočasnički biroi", organizujući komercijalizovane ture uz visoke cijene i – kako se sumnja – u dosluhu sa pojedinim manastirima. Tako se Sveta gora, opominju duhovnici, sve češće doživljava ne kao mjesto podviga i neprestane molitve, već kao "vjerski Diznilend" – destinacija za duhovni turizam bez istinske pokajničke pripreme.

Za tri slovenska manastira, među kojima je i Hilandar, donijet je izuzetak, tako da će vjernici iz Srbije i dalje moći da dolaze, ali uz prethodno odobrenje.

Zbog toga će, od 14. juna, stranim državljanima biti izdavano najviše 300 dozvola za ulazak mjesečno. Ograničenje ne važi za građane Grčke i Kipra, koji i dalje mogu slobodno da dolaze.

Ipak, Sveta gora pokazuje i razumijevanje za bratske slovenske narode. Za tri slovenska manastira – Hilandar, Zograf i manastir Svetog Pantelejmona – donijet je izuzetak. Pravoslavni vjernici iz Srbije, Bugarske, Rusije i Ukrajine i dalje će moći da dolaze, ali uz prethodno odobrenje.

Ove promjene nisu samo administrativne – one predstavljaju dubok poziv: da se Atosu prilazi kao svetinji, a ne kao turističkoj atrakciji. Sveta gora je zemlja Presvete Bogorodice, i njoj se ne dolazi kamerom u ruci, već srcem punim molitve.

U tišini Svetog Atosa ne čuje se buka svijeta – i upravo zato ta tišina mora biti očuvana. Jer tamo gdje prestaje riječ, počinje molitva.