Foto: Privatna arhiva

Veče u Budvi, koncert, zidine i tišina

Kasno popodne, dok se sunce polako spremalo na zalazak, a večernji šum grada mijenjao dnevnu vrevu, zatekao sam se u srcu crnogorskog turizma. Kao gotovo svakog dana, čuh se sa rođakom Đukom. Klasičan razgovor:

„Đe si?“
„Šta ima?“

Kad mu rekoh da sam u Budvi, odmah uzvrati sa osmijehom u glasu:

„Pa večeras je koncert Prljavog kazališta!“

Dogovorili smo se lako, spontano, kao i bezbroj puta ranije. Takvi smo mi bili oduvijek, pa i sinoć. Kaže mi da ih sačekam kod prvog kružnog toka, što i uradih. A Đuka, kao i mnogo puta do tada, kasni. I svaki put to njegovo kašnjenje ispadne kao pun pogodak. Nekako smo uvijek znali da i od nepovoljnih okolnosti stvorimo nešto dobro.

Na kraju, stigli su. Marija je vozila (ozbiljna, istovremeno opuštena, kao i uvijek srdačna). Tražila je parking, ali sve je bilo zauzeto. Davali smo predloge, a na kraju smo poslušali Đukinu realističnu procjenu i bez problema se uparkirali.

Đuki je bilo žao što smo prikasnili, ali mu mi kroz osmijeh dobacismo da mu to nije prvi put. Ipak, u Budvi nikad nije kasno, naročito u večernjim ljetnjim satima. Smijali smo se.

Kada smo stigli, koncert je već bio u punom jeku. More ljudi, najviše mladog svijeta, i mi se osjetismo mladima, po duhu, po energiji. Obližnji lokali su odavno bili puni, nijesmo mogli da sjednemo ni na jedno slobodno mjesto da popijemo piće. Do bine je bilo teško doći, gužva, uzavrela atmosfera, sve je bilo krcato.

Na kraju smo stali tamo đe smo mogli, toliko daleko da binu jedva da smo i vidjeli. Ali zvuk... zvuk je bio svuda. Hitovi Prljavog kazališta odzvanjali su među zidinama starog grada, širili se Budvom, nosili nas kao talas. Sjedosmo na ivicu neke zelene površine, na betonski ivičnjak, skromno, ali dovoljno. Ljudi su prolazili, žurili ka boljem pogledu, a mi smo pjevušili. Pjevača i druge članove benda gotovo nijesmo vidjeli, ali smo osjećali tu sviračku energiju. Bili smo tu. I to je bilo dovoljno.

Ipak, Đuka, kao što to samo on zna, pred kraj koncerta predloži da se ipak probijemo do bine:

„Nije realno da dođem da slušam te starce, a da ih ne vidim!“, reče kroz osmijeh, sa onim svojim poznatim stavom koji ne ostavlja prostora za protivljenje.

Krenusmo lagano, gurajući se kroz masu, odlučni da uhvatimo makar djelić tog magičnog trenutka sa bine. I uhvatismo ga. Progurali smo se taman toliko da ih vidimo. Nejasno, kroz pokrete svjetla i ruku u vazduhu, ali dovoljno da znamo da smo tu, tik uz binu.

Starci, u svom prepoznatljivom stilu rokenrola, širili su energiju. Nisu ostavljali nikog ravnodušnim, ni one u prvim redovima, ni nas što smo stigli na kraju. Bila je to snaga muzike, sjećanja, mladosti koja ne priznaje godine. Taj zvuk, ta svjetla, ti ljudi oko nas... sve je imalo smisla.

Na kraju, kada je muzika konačno utihnula, još uvijek pomalo opijeni atmosferom, lagano smo se prošetali kroz zidine Starog grada. Kamen pod nogama, topli noćni vazduh i šapat mora. Sve je djelovalo kao produžetak pjesme koja je tek završila.

Sjeli smo na obali, tik uz Stari grad, tamo đe se more lomi o kamene zidine, a noć još nije htjela da se sasvim smiri. Razgovor nam lagano pređe na aktuelna politička i društvena zbivanja (kako to već ide kad se malo opuštiš, a život ti nije ravnodušan).

Đuka, znajući nas i naše nekadašnje afinitete, uz osmijeh nas podsjeti da u posljednje vrijeme slabo čitamo. Pa mi, gotovo svečano, obeća neku knjigu, tek prevedenu, napisao je, kako on reče, “naš, pa mogu slobodno reći, zemljak Milovan Đilas.” Pisac, politički disident, ne treba podsjećati o kakvoj istorijskoj ličnosti je riječ.

U sebi sam se samo nasmijao i pomislio:

“Đuka, ne znaš ti u kakvom sam haosu od obaveza i svakodnevnog hejta... još mi samo fali da čitam Đilasa.”

Ali mu, naravno, ništa ne rekoh. Neka ta njegova dobra namjera ostane da visi negđe u vazduhu, kao i to veče koje je mirisalo na ljeto, muziku i neko prijateljstvo koje ne traži mnogo, a daje sve.

Marija i Đuka su nastavili dalje, ka nekom drugom primorskom odredištu, njima je ljeto tek počelo, a put pred njima još dug. A ja sam, pomalo užurbano, pohitao nazad do stana. Kad sam se vratio u stan, tiho, na prstima, zatekao sam suprugu Sanju i đecu kako spokojno spavaju. More se još čulo kroz otvoren prozor, a u meni su se miješali zvuci koncerta i mir te budvanske trinestojulske noći. Pomislio sam, možda je to sreća: biti s onima koje voliš, nakon večeri koja te podsjeti koliko život može biti jednostavno lijep.


Ivan Lj. Đurović