Foto: JU Muzeji i galerije Budve

Zoran Lazarević je rođen 12. 9. 1986. godine u Bijelom Polju. Završio je Srednju likovnu školu „Petar Lubarda” na Cetinju 2005. godine. Diplomirao je slikarstvo 2010. godine na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi prof. Dragana Karadžića. U periodu od 2013. do 2014. god. radio je kao kustos u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju. U nekoliko navrata radio je i kao profesor u Srednjoj stručnoj školi „Mladost” u Tivtu. Samostalno je izlagao u Bijelom Polju 2007. god. i na Cetinju 2010. god. U organizaciji italijanske nevladine organizacije INTERSOS bio je predstavnik Crne Gore na međunarodnoj likovnoj koloniji u Prizrenu 2009. godine. Dobitnik je godišnje nagrade za slikarstvo Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju 2010. god. kao i CANU-ove stipendije za vrhunske talente 2009. god. Na tradicionalnoj izložbi „Bjelopoljsko likovno proljeće” 2017. god. osvojio je drugu nagradu. Kao osnovac i srednjoškolac osvojio je brojna priznanja. Učestvovao je na desetine kolektivnih izložbi u zemlji i inostransvu. Od 2015. god. živi i stvara u Tivtu.


Foto: JU Muzeji i galerije Budve


ZORAN LAZAREVIĆ – UPRKOS SVEMU


Život je cvjetna livada, ali i velika maškarada – kao da nam poručuje Zoran Lazarević sa slike „Maškare”. Svak od nas može izabrati cvijet, ali mora nositi i masku. Masku lažne ljubaznosti, predusretljivosti i snishodljivosti. Moramo li baš? Možemo li do cvjetića čiste duše i iskrenog srca? Možda nam autor daje odgovor kroz ribu, prvi simbol hrišćanstva kad su ljudi iskreno vjerovali u Božiju riječ. Kad su zbog nje stradali. Kasnije je došlo do deformacije jer su se pojavili veliki inkvizitori koji su nam tumačili riječ gospodnju. Na svoj, a ne njegov način. Otuda je Zoranova riba oglodana i iz nje je nestala suština.

Da li nošenjem maske pokazujemo svoje pravo lice? Jesmo li se srasli sa maskom? Rimski bog Janus je imao dva lica. Mogao je da vidi i naprijed i nazad. Moramo li i mi biti takvi da bi opstali na majčici Zemlji? Ili će nam umjetnost pomoći da preživimo? Lazarević nema dilemu.

Maškare kao oda slobodi, radosti, igri, a ne kao klečanje pred Janusom. Ako niste sigurni, pogledajte te tople boje koje se razlivaju po platnu, ali i našoj duši. Ima spasa za nas – kao da nam poručuje umjetnik dok vješto svojom kičicom prelazi preko platna. Više nije tabula rasa, slikar joj je dao punoću. „Sanjam da te znam” – naziv je slike koja privlači posebnu pažnju. Zoran joj je naziv dao po pjesmi omiljenih mu Buksovaca. Umjetnik nas uvlači u svoje snove i poziva da sanjamo i mi. Da nije snova i mašte, još bismo čučali po pećinama. Snovi su nas poveli do zvijezda, od kojih smo satkani. Mi smo građa od koje se prave snovi i naš mali život snom je zaokružen. Ali, dok ne dođe taj posljednji san koji će nas odvesti do obala sa kojih niko vratio se nije, sanjajmo otvorenih očiju. Umjetnici i stvaraju u međuprostoru, međ javom i međ snom.

„Sanjam da te znam, iako znam da nisam lud” – pjevaju Buksovci uvlačeći i nas u snove. Umjetnici vole da se igraju sa nama. Da ne sanjaju sami. Snovi privlače i Zorana. Njegova slika „Moji sni nestali” na tragu je Lesove pjesme „Kari Šabanovi”. Ljudi vole sve racionalno da objasne. A san ne mogu. Džaba se naučnici trude, snovi se ne daju raciju.

„San kao nada,
san kao lijek.
San kao sada
san kao vijek.”


Ne tumačite snove, poručuje nam Zoran, već sanjajte. I otvorenih i zatvorenih očiju. Zaplovite čudesnim svijetom snova. I sa slikama i bez slika. Ali, ja se bojim još jedne skrivene umjetnikove poruke – sanjajte, jer vam je samo to preostalo. Sve ostalo je izgubljeno. Zahvaljujući umjetnosti opstajemo i trajemo. Uprkos svemu. „Against all odds” kako se zove slika sa kojom je Zoran počeo novi ciklus. Zavodi nas mirni, slatki život, sa đakonijama i ponudama koje nas pomalo i uspavljuju. Ali, ne smijemo samo tako živjeti. Nismo stvoreni samo za lagana uživanja. Umjetnici su najbliži bogovima, zato ih i slijedimo. Otvaraju i neke nove stranice života, neka nova pitanja, nove sumnje. Hedonizam nije dovoljan – kao da nam Zoran poručuje kroz ovu sliku. Ili se možda ja varam... Možda nam ne treba više od uživanja u životu? Odgovor morate dati sami. Svako za sebe. Suština umjetnosti i jeste u tome da postavlja pitanja, da provocira, da ima dilema. U tome i jeste razlika između umjetnika i političara. Ovi drugi imaju odgovore na sve, oni nemaju nikakvih dilema.

Čovjek je racionalno biće koje u svemu traži svrhu. Ali, koja je svrha Mona Lize ili Hamleta, ili ovih Zoranovih slika? I tu dolazi do nesporazuma i konflikta unutar nas samih. Nema svrhu, a divno je. Tako se stvara osjećaj za ljepotu. Zbunjeni jesmo i u toj zbunjenosti bubre nam emocije. I shvatamo da nas umjetnost oplemenjuje, da bez nje, koja nema svrhu, sve drugo ne bi imalo smisla. Nesvrha ima svrhu u svijetu u kome sve ima svrhu. I ono što je Leonardo mazao prije više vijekova, nije samo njegova igrarija, nego opšteljudsko dobro koje nam pomaže da postojimo.

Lazarevićeve slike komuniciraju sa nama, one nas i uznemiravaju i smiruju. Naslućujemo taj nemir u svijetu oko nas, taj vrtlog strasti, mogući haos. To je ona Pesoina Knjiga nespokoja. Ili možda ono pitanje koje vjekovima odjekuje sa glinenih pločica iz Sumera: „Zašto dade nespokoj mome sinu Gilgamešu, zašto mu dade srce koje ne zna za mir”?

To je taj duhovni nemir, potraga za apsolutnim.

A opet, osjećamo neki spokoj, neku nadu da će biti bolje. Sve zavisi od nas. Možda je to i najvažnija poruka Zoranovih slika, posebno slike „Burna brežina” kojoj sam ja dao naziv.

Podsjetila me je na Njegoševe stihove: „Čovjek bačen na burnu brežinu tajnom rukom smjeloga slučaja, siromašan, bez nadziratelja, pod vlijanjem tajnoga promisla, on se sjeća prve svoje slave”. Nema više naše prve slave, nema Zlatnog doba, nema Edena. Ispaštamo praroditeljski grijeh. Ali, mi opstajemo na ovoj burnoj brežini, na ovom trećem kamenu od Sunca.

Umnogome zahvaljujući i umjetnosti i umjetnicima. A oni su opet, što bi rekao Tarkovski, sluge koji neprestano nastoje da se oduže za dar koji im je čudom dat. Taj dug vraća i Zoran Lazarević, talentovani slikar iz Tivta.