„Dugi niz godina Slavko Krunić najveću pažnju u svom slikarskom radu posvetio je portretu. Njegove studije likova do detalja su razrađene, ali ti likovi su izmišljeni, nastali „slaganjem elemenata” više različitih crta lica. On ih stvara u svojoj mašti, često nemajući predstavu kako će njegov lik izgledati na kraju, da li će biti ženski ili muški, s kosom, brkovima, kako će biti obučeni u kom ambijentu postavljen; što njegovim likovima daje osobenu i individualnu crtu neponovljivog. Likove stvara postupno, dajući mašti na volju stavljajući ih uvijek u neki neobičan ambijent uz detalje koji često uopšte i ne odgovaraju datom liku i sredini u kojoj je lik postavljen. Njihovu jedinstvenost u ovdje predstavljenim radovima on simbolično „konzervira” u unutrašnji ram slike čime simbolično iskazuje njihovu individualnost i neponovljivost. Slavkovi likovi iako se na prvi pogled čine ukočeni, u dubini, a posebno u očima su nevjerovatno živi i samo što ne progovore. Na nekim od porteta karakteristične su asimetrične oči što daje utisak osoba s dva lica pa tako pobuđuju maštu posmatrača da o liku razmišlja i stvara u svojoj glavi predstavu o njemu, čime se uspostavlja uzajamna komunikacija autor – lik – percipijent. U savršenom skladu s Krunićevim portretima uporedo stoje mozaici Ljiljne Rivić. Ono što ih povezuje je u prvom redu nota fantastike. Svetionici, barke, sidra.. lebde, nestvarni su, ali živi. Kao što Krunić slaže elemente lika u svojim portretima, kod Rivićke svaki kamenčić utisnut u mozaik dio je nedosanjanog sna koji posmatraču daje mašti na volju da u glavi posloži ostale kockice mozaika i dosanja ga. Kamenom dočaran i stjelesnjeni motivi, predmeti i likovi u Rivićkinim mozaicima zrače toplinom. Možemo osjetiti zrake Sunca ili vjetrić koji pirka, šum talasa.. Magičan sklad koji postiže sklapajući svoj mozaik ona svojim umijećem ukazuje na visok nivo stručnosti kojom ovlada, svrstavajući se tako u umjetnika „od zanata” kad je riječ o ovoj staroj tehnici.“

Izložba će biti otvorena za posjetioce do 5. oktobra.