Nude se oni i izvan sezone, mada su vlasnici su tada nešto oprezniji. Tijekom ljeta, u večernjim satima, kada navru gosti velike platežne moći, pa krenu vino, gitare i druženje s prijateljima, oprez popušta. Događa se to redovno iz godine u godinu, pa je logično očekivati da će se nastaviti i ove sezone, piše Index.hr.

Nažalost, javna je tajna da je prstace, uprkos zabranama i visokim kaznama, moguće jesti u brojnim elitnim ugostiteljskim objektima od Dubrovnika do Zagreba. U svakom većem dalmatinskom gradu zna se koji su to objekti, ali prstaci se ne nude otvoreno, na menijima, niti ih može svako naručiti. Najčešće je za to potrebno imati neku vezu i znati neko kodno ime. Na primjer ronioci, zaljubljenici u očuvane stijene i morske sisteme tvrde da su se prstaci u jednom zagrebačkom restoranu svojevremeno mogli naći pod šifriranim nazivom 'ćevapi na buzaru'. Osim u restoranima, još više prstaca poješćese na privatnim večerama i eventima.

Prstaci su zabranjeni zbog jakog razloga

Evropski prstac (Lithophaga lithophaga) jedan je od najčešćih i najpoznatijih školjkaša u sjeveroistočnom Atlantiku i Mediteranu, uključujući Jadran. U stijenama plitkih voda sjevernog Jadrana, maksimalna gustina kolonija u kojima žive kreće se oko 1.500 jedinki po metru kvadratnom. Međutim, prosjek je mnogo manji, a raste vrlo sporo, tako da mu je za dostizanje dužine od oko 5 cm potrebno između 18 i 36 godina.

Stručnjaci procjenjuju da im je životni vijek između 54 i 80 godina, a maksimalna dužina između 8 i 12 cm. Uglavnom se poslužuju veliki, rijetko manji od 7 cm.

Prstaci nijesu zaštićeni zato što su ugrožena vrsta, nego zato što je za njihovo prikupljanje neophodno razbijanje kamene obale. Naime, oni tokom života ,u stijenama za koje su se pričvrstili, kiselinom buše rupe u kojima rastu, a iz njih ih je uglavnom nemoguće izvući. To im pruža zaštitu od prirodnih predatora, ali ne i od ljudi koji ih vade raznim oruđima, čak i pneumatskim čekićima koji rade na vazduhiz boce.

Vađenje prstaca šteti cijelom ekosistemu - od algi do riba

Razbijanjem kamena, na obali uništava se cijeli ekološki sistem - od biljaka i životinja koje žive u stijenama, preko onih koje žive, hrane se i skrivaju na njima, do onih koje zavise od organizmima sa stijena. Tu spadaju alge, račići koji žive u napuštenim rupama prstaca, mikroorganizmi, a indirektno i hobotnice kao i ribe plićaka poput salpi, špara i kneza, itd.

Prstace štite čak tri povelje

Zbog šteta koje se nanose ekološkim sistemima, izlov prstaca u Hrvatskoj zabranjen je 1995. Prije zabrane, na Jadranu ih se godišnje vadilo i do 300 tona.

"Koliko ih se vadi danas, teško je znati jer se vade ilegalno, ali tragovi razbijenih stijena na koje nailazimo dok ronimo uz obale, govore nam da je izlov prstaca još uvijek raširen. Tome nažalost svjedoče i stručnjaci Instituta za okeanografiju i ribarstvo, koji tokom svojih opsežnih istraživanja, vrlo često nailaze na razbijene i ogoljene stijene s praznim rupama koje su nekada bile dom tim školjkašima", kaže doktor nauka Ivan Cvitković.

Zabranjuju ga i brojne druge mediteranske zemlje poput Slovenije, Crne Gore, Italije, Albanije, Grčke i Francuske, a zaštićeni su trima poveljama: Bernskom konvencijom kao 'Strogo zaštićena vrsta faune', Evropskom direktivom o staništima kao 'Vrsta flore i faune od interesa za zajednicu kojoj je potrebna stroga zaštita', i Barselonskom poveljom na kojoj su uvršteni na 'Listu ugroženih i vrsta pod prijetnjom'.

U BiH prstaci dozvoljeni

Nažalost, uprkos svemu tome, prstaci u BiH, zahvaljujući teško razumljivom propustu vlasti, nijesu zabranjeni, pa se tamo prodaju na pijacama i nude u restoranima.

Na društvenim mrežama mogu se čak naći preporuke popot ove: "Prstaci su najcjenjenija školjka u Jadranskom moru i zabranjen joj je izlov. Da bi narasli 7-8 cm, treba im i do 60 godina. Pošto ih je teško vaditi, a gastro specijalitet su, jako su skupi na ilegalnom tržištu. U susjednoj nam Bosni i Hercegovini izlov i konzumacija prstaca je legalna, pa ako želite da ih probate, tamo ih možete slobodno naručiti."

Pero Ugarković, urednik stranice Podvodni.hr i saradnik Instituta za okeanografiju i ribarstvo, kaže da dosta ljudi na proputovanju iz jednog dijela Hrvatske u drugi, stane u Neumu radi konzumacije prstaca.

Zbog neregulisane prodaje u BiH neki misle da je u redu jesti prstace u BiH ili ih ondje kupovati i uvoziti u Hrvatsku. Ali nema nikakvog opravdanja da se šteta koju ne želimo da pravimo kuće radi bilo gdje drugdje, a kamoli na obali susjeda, piše Index.hr.

Poznavatelji situacije tvrde da dobar dio prstaca, koji se nude u BiH, stiže upravo iz Hrvatske koja ima veću obalu. Koliko je takav izlov raširen, govore kilometri uništenih stijena duž hrvatske obale, najviše uz zapadne obale Istre te u srednjoj Dalmaciji. Ako ste ikada ronili s maskom, vjerojatno ste i sami naišli na razbijene, bijele stijene pune rupa ili ste možda nagazili na oštre krhotine preostale nakon vađenja prstaca.

Treba istaknuti da je u Hrvatskoj jedini dozvoljeni prstac - onaj u stijeni u moru. Za sve ostalo, kakvi god bili izgovori i opravdanja onoga ko ih posjeduje ili nudi, predviđene su stroge kazne koje se prema zakonu kreću od najmanje 700 eura za fizička lica do čak osam godina zatvora za organizatore međunarodnog krijumčarenja.

Varvarstvo prolazi nekažnjeno jer nije vidljivo

Važan problem izlova prstaca sastoji se u tome što ljudi, ukoliko ne rone, ne mogu biti svjesni njegovih razmjera, nisu suočeni sa devastacijom, pa lako negiraju sopstvenu odgovornost kada ih jedu.

Ugarković kaže da samo oni koji rone, koji more cijene estetski i razumiju biološki, mogu biti svjesni problema razaranja obala radi prstaca.

Za manje novca mogu se jesti ništa manje ukusne školjke, Foto: Pixabay

"Isti ljudi bi, karikiram, za nekoga ko dođe na Zrinjevac u Zagrebu i iskopa ogromnu rupu, sruši par stabala, i to na način da takva rupa ostane da zjapi godinama, rekli da je varvar i da zaslužuje zatvor. Ali, kada to napravi neko u moru, to je nevidljivo očima javnosti, pate samo oni koji stave masku na lice i žele upiti mir i ljepotu podmorja i prirode. I naravno, trpi cijeli ekološki sistem“, kaže iskusni ronilac.

Oporavak traje decenijama

Naučnik Cvitković upozorava da se prilikom vađenja prstaca uništava zajednica organizama koji se razvijaju i žive na površini stijena.

"Veliki je broj organizama - školjkaši,sunđeri itd., koji, poput prstaca, nastanjuju i unutrašnjost kamena. Neki od njih nastanjuju pukotine unutar stijene, a neki su, poput prstaca, sposobni da hemijskim putem otope kamen i na taj način prodiru u njega i stvare sebi prostor za život. Vađenjem prstaca uništavaju se sve te zajednice. Koliko je vremena potrebno da stijenu spolja i iznutra nasele isti organizmi, zavisi od razvijenosti zajednice prije uništenja. Što se tiče samog prstaca, potrebno mu je 40-ak godina da naraste do 5 cm, a za veće primjerke od 8-12 cm i do 80 godina. Vrijeme za obnovu drugih organizama mjeri se u godinama. Što se tiče površine stijene, nju nakon vađenja prstaca, već za nekoliko mjeseci nasele brzorastuće alge, što nam daje privid brzog oporavka. Ali te alge su tek prva stepenica u sukcesiji koja može biti vrlo spora. Ukoliko su stijenu naseljavale alge iz roda Cystoseira, koje inače predstavljaju klimaks zajednicu velikog dijela naše obale i uglavnom je čine sporo rastuće i dugo živuće vrste, oporavak će se mjeriti decenijama. Ako se u cijelu priču oporavka umiješaju ježevi, oporavak se može značajno produžiti. Naime, u prirodnim zajednicama algi obitava mnoštvo malih organizama koji se hrane različitim larvama pa tako i larvama ježeva. Ježevi su herbivori i najveći su prirodni neprijatelj fotofilnih algi. Kada se uslijed vađenja prstaca uklone zajednice koje su bogate različitim organizmima, ostaje gola stijena koja je vrlo pogodna za prihvatanje larvi ježeva, budući da su uklonjeni prirodni predatori malih ježeva.Kada ježevi uspostave gustu populaciju na nekom području, mogu proći decenije do ponovnog uspostavljanja prvobitne zajednice", tumači Cvitković.

Snobizam je presudan za konzumaciju prstaca

Ugarković smatra da ljudi najčešće jedu prstace zato što se žele praviti važni pred drugima.

"U tome vidim najveće zlo. Ljudi časte svoje prijatelje zabranjenim voćem po restoranima, privatnim večerama, hvale se u društvu da ih konzumiraju, stavljaju slike na Facebook. Ponekad se dogodi da poznati stave sliku sebe s prstacima na tanjiru da bi potom te slike brzo nestale iz javnosti. Kada ljudi jedu iz radoznalosti, to čak i nije toliko strašno, probaju jednom i više nikada ili jako rijetko. Pravi problem su oni koji ih jedu da bi ispali važni uvjereni da im time raste ugled. Radi pola sata hedonizma i snobizma takvih pojedinaca, svi drugi godinama su na gubitku" , kaže naš sagovornik.

Za manje novaca mogu se jesti slično ukusne ili čak ukusnije školjke

Ko je zakazao?

"Postoji istraživanje mojih kolega u Grčkoj koje je pokazalo da oko 80% restorana u Atini ima u ponudi nešto zabranjeno. Većina su, naravno, prstaci. Države koje imaju veliku obalu teško mogu kontrolisati šta ljudi na njoj rade, nema tih sredstava, a uzdati se u to da će ljudi sami sebe kontrolisati kada nisu izloženi javnom sramu je suludo", zaključio je Ugarković.

Cvitković kaže daje obala Hrvatske jako velika, razuđena i jedna od najdužih na Mediteranu.

"Teško je očekivati da ćemo sa malim sredstvima kojima Hrvatska raspolaže, uspjeti kvalitetno da organizujemo zaštitu prstaca. Mjesto na kojem ova školjka treba da se štititi je u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku itd., odnosno u restoranima gdje se poslužuje, u prostorima koji su godinama usidreni na istom mjestu i godinama svojim gostima nude zabranjeno i skupo zadovoljstvo. Tu je zaštita zakazala. Zašto? Neka se zapitaju mjerodavne službe“, poručuje hrvatski naučnik.

Izvor: RTCG