Vuković, Foto: Privatna arhiva

Odluku da Vukovićev prvijenac bude nagrađen donio je stručni žiri u sastavu: prof. dr Milutin Đuričković (predsjednik), prof. dr Draško Došljak i Žarko Vučinić (članovi).

"Iako sam mislio da će knjiga imati drugačiji put, u pitanju je prije svega jedna intimna priča, jer je knjiga pisana za moje klince. Ali, klincima se svidjelo, pa su stihove čitali i njihovi drugari, a krajnji motiv je bio da se sve to ipak uobliči i ponudi čitalačkoj publici, jer je i pisac, u međuvremenu, povjerovao da to može biti interesantno i drugima. Ipak, značajna nagrada i povoljan odaziv kritike, svakako nije bio planiran, i usmjerio je čitav događaj u novo neočekivano poglavlje", ističe autor na početku razgovora.


Nagrada, Foto: Privatna arhiva

Šta Vas je podstaklo da pišete za djecu i kako je tekao stvaralački proces?

U nekoliko ranijih intervjua sam opisivao kako je okolnost, to što sam roditelj dva dječaka, bitno kumovala da kroz posvećeno druženje sa njima, a trudeći se budem i u "njihovim cipelicama", kada sam im "prevodio" svijet sa kojim žele da se sažive, pokušavao da to učinim na maštovit način, jer čini mi se da je to jedino tako i moguće. Uz obavezno čitanje, igru, u jednom momentu pisanje poezije mi se učinilo kao dobar model, koji, naročito, u učenju, može lijepo da "upakuje" određenu poruku, na jedan zabavan i aktuelan način, a da to za dijete ne bude "tvrda" hrana. I ređale su se pjesme.

Knjigu ste naslovili sa "Rajičnjak". Na prvo čitanje zvuči kao neki mali svijet. Možete li nam reći nešto o samom naslovu? Da li ste otkrili neke nove stvaralačke svjetove koje kao odrasli ne vidimo ili prođemo pored njih zatvorenih očiju?

Taj naizgled mali dječji svijet u sebe uključuje mnogo više sadržaja kako na čulnom, tako i na apstraktnom planu, čineći ga zaista čudesno intenzivnim i primamljivim. Zapravo, svi smo mi bili djeca, i sjećamo se tog perioda odrastanja sa sličnom emocijom. Stoga, nije slučajno što kada čovjek stari evocira i žeđa za slikama iz upravo tog perioda, sa posebnom sjetom i simpatijom. Da, sjeta. Mislim da je to prava poveznica. Sa osjećajem sjete, pokušavajući da opišem djetinjstvo, uporedio sam ga sa "rajskim vrtom", iz kog bivamo "istjerani" kada zaboravimo to dijete u sebi i odlučimo da "skroz" odrastemo. Otuda i ideja za naziv knjige: "Rajičnjak".

Ko su Vaši uzori u pisanju?

Ukoliko govorimo o trenutnom opredjeljenju u pisanju poezije za djecu, uz možemo reći nezaobilazni mainstream Ljubivoja Ršumovića, Dragana Lukića, Dragomira Đorđevića, vječno mladog Duška Radovića, koji su nas, uslovno rečeno, učili pisanju i na neki način bili diskretna podrška našoj kreativnosti, izuzetno cijenim i pisce za djecu iz tzv. "mlađe" generacije Dejana Aleksića, Velimira Ralevića, Dejana Đonovića, Žarka Vučinića, da ne nabrajam, a poduži bi bio spisak. U svakom slučaju, ima vrijednih i talentovanih pisaca za djecu, koje rado čitam i čije pisanje svakako inspiriše.

Pjesnici koji su pisali za djecu često su tražili, pa i insistirali na tome da pronađu dijete u sebi. Koliko je u ovom vremenu to izvodljivo?

Ovo me podsjeti na onu jevanđeljsku zapovijest "...Ako ne budete kao deca, nećete ući u Carstvo nebesko", a na drugom mjestu se kaže: "Pustite djecu i ne branite im da dolaze k meni (Bogu)". Zašto dijete? Smisao poređenja sa djecom, svakako je više u osobinama, a ne u položaju deteta. Djeca su nezlobiva, otvorena, srčana, ali i spremna da prihvate pouke roditelja, učitelja i starijih, i imaju poverenja u njih. Dakle, nasuprot sveprisutne gordosti, vlastoljublja i slastoljublja ovaj rudiment nas poziva da sa smirenošću sagledavamo sebe i svijet oko sebe, a kroz to poštujemo druge ljude. S druge strane, za pjesnike se kaže da su "prijatelji neba i muza", koji nepogrješivo osjećaju da u tome leži damar ljudskoj dostojanstva, i pozivaju da iskoračimo iz svoje samodovoljnosti pokazujući nam pravi put.

Na koji način ste koncipirali pjesnički prvijenac i koje teme i motivi su najvažniji za Vas kao autora?

Ponuđena dva poglavlja "Radost života" i "Ko je kome rod" opisuju, kroz odabrane segmente, puni krug oko onoga što zapravo čini djetinjstvo. Na početku knjige, stihovi "iskrzanog" ritma i dužine se "raduju životu" sa motivima koji su prilagođeni vizuri djeteta, kako ono doživljava svijet spram sebe, a opet u isti taj svijet duboko uronjeno. Kako drugačije nego igrom, i kroz igru. Uz činjenicu da je čovjek i homo ludens (biće igre, odnosno, biće koje voli da se igra), čovjek, pa i "mali čovjek", je "biće odnosa", traži i provocira odnos sa drugim ljudima, komunicira, stoga se u narednom poglavlju više bavim temama u kojima dijete određujući se izgrađuje svoj odnos, prema svom okruženju, bliskim i nepoznatim ljudima, određenim pojavama itd.


"Rajičnjak", Foto: Privatna arhiva

Situacija sa epidemijom je nažalost takva da često dolazi do otkazivanja kulturnih događaja. Da li ipak očekujete da ćete uspjeti da promovišete knjigu, a ako ne da li će biti načina da se taj događaj upriliči on-line?

Uslovljenost sadašnjeg trenutka uz svu složenost koja je evidentna, svima poznata, i već pomalo iscrpljuje, a sve to skopčano sa pojavom moje i knjige koju treba na neki način promovisati, djelovala je na mene otrežnjujuće, kolika je zapravo moć medija i društvenih mreža. I zaista, u veoma kratkom vremenskom roku, putem tog/tih kanala komunikacije, knjiga je promovisana čini mi se uspješnije nego što bi to moglo biti urađeno na tradicionalan način. No, ne odustajem od namjere da knjiga ima i zvaničnu promociju, kada se za to steknu uslovi.

Radite li već na nekom novom rukopisu? U kom pravcu će se Vaše pisanje razvijati u budućnosti i planirate li da se okušate u nekim drugim žanrovima?

Svakako mnogo više vremena provodim u istraživanju, čitanju koje nalikuje na iskopavanju i prevrtanju po starim predmetima, gdje pisanje dođe kao ona četkica koja treba sve to da izbistri i uporedi ih sa sadašnjim trenutkom. Ali ako već nešto moram da favorizujem, trenutno me najviše opušta pisanje satire.


Kratka biografija

Vuković je rođen 1980. godine u Baru. Završio je Gimnaziju "Niko Rolović" u svom rodnom gradu. Diplomirao je na katedri za istoriju na Filozofskom fakultetu u Nišu, a magistrirao na Istorijskom institutu Crne Gore na smjeru istorija kulture i istorijska antropologija. Zaposlen je u Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju lica sa invaliditetom "Pamark" iz Podgorice.

Tokom studija, 2000-ih godina, bavio se rep muzikom u grupi "H2O" koja je objavila nekoliko interesantnih, u to vrijeme zapaženih izdanja.


M.S.